Tragedija kao pozorišni i književni žanr nastala je u antičkoj Grčkoj krajem 6. v. p. n. e, a svoj vrhunski oblik doživjela je u 5. v. p. n. e. u Atini. Nastala je iz svečanosti posvećenih bogu Dionisu, bogu vina, plodnosti, raspusnosti i života. Tri najznačajnija starogrčka tragičara su Eshil, Sofokle i Euripid.
ARISTOTELOVA DEFINICIJA TRAGEDIJE
Iako je tragedija mijenjala svoje karakteristike i sa svakim od tragičara dobijala neke nove osobine, ipak možemo izdvojiti nekoliko glavnih određenja antičke tragedije. Aristotel je u svojoj Poetici dao definiciju tragedije koja i danas važi za relevantnu:
Tragedija je podražavanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djelaju, a ne pripovijedaju: a izazivanjem sažaljenja i straha vrši se pročišćenje takvih afekata.
BEZ FABULE NEMA TRAGEDIJE
Tragedija podrazumijeva šest kvalitativnih dijelova: priča, karakteri, govor (dikcija), misli, scenski aparat i muzička kompozicija. Od svih ovih elemenata, priča tj. fabula ima najveći značaj – bez nje tragedija ne može da postoji. Priča nastaje podražavanjem materijala, a taj materijal jeste radnja – ozbiljna, važna i cjelovita.
TRAGIČNI JUNAK – PLEMENITI IDEALIST
Nakon priče dolaze karakteri tj. junaci. Junaci u tragediji su velike, dostojanstvene i važne ličnosti. Oni mogu biti istorijske ili mitološke ličnosti. Posebno mjesto u tragediji ima glavni tj. tragični junak. On neminovno strada na kraju, ali ne svojom krivicom, nego sudbinskim djelovanjem. Ovaj junak je uvijek plemenit i idealist. On se bori protiv društva i svega nečasnog u njemu.
KATARZA – GLAVNI CILJ TRAGEDIJE
Junaci u tragediji moraju biti plemenitiji i bolji od nas, jer samo stradanje takvih junaka može izazvati katarzu. Katarza je glavni cilj tragedije, a ona podrazumijeva pročišćenje i oslobađanje od nakupljenih emocija.
ULOGA STRAHA
Gledajući tragediju trebalo bi da se saživimo sa tuđim bolom i da osjetimo žaljenje zbog tuđeg gubitka i nezaslužene patnje. Stapanjem sa patnjom junaka kod nas se javlja strah od toga da bi se tako nešto moglo dogoditi i nama. Uloga straha je u tome da nas trgne kako bismo se zapitali o nesigurnosti ljudskog položaja u svijetu.
NAJVIŠI OBLIK UMJETNOSTI
Tragedija je u antičkim vremenima smatrana najvišim oblikom umjetnosti. Taj status zadržala je i u drugim književnim epohama, iako je u određenoj mjeri promijenila svoj oblik. Ipak, i danas su među najčitanijim književnim djelima neke od najznačajnijih antičkih tragedija: Persijanci, Okovani Prometej, Eumenide, Sedmorica protiv Tebe (Eshil). Zatim, Elektra, Antigona, Kralj Edip (Sofokle). Poznata dela su još i Medeja, Hipolit, Trojanke, Bahantkinje (Euripid).
TEKST: BRANKA TODOROVIĆ
Branka Todorović rođena je 1998. godine u Doboju, u Bosni i Hercegovini. Studentkinja je master studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Njena glavna interesovanja su književnost, film i hispanska kultura. Objavljuje kritiku i eseje u književnoj periodici.
