Svaki vid „kreativnog stvaralaštva”, onog koje svoje uporište ne traži u praktičnoj djelatnosti čovjeka, koje je s praktičnog stanovišta nepotrebno i neupotrebljivo, svoju svrhu nalazi u lijepom ali nedostižnom idealu – prevazilaženju prolaznosti. Ono je glasni vapaj životne afirmacije pred nezaobilaznom činjenicom smrti. Naša djela u kamenu, bronzi, boji, često, vjekovima nakon naše smrti, nijemo, ali živo i monumentalno, svjedoče o našem postojanju.
PRAISTORIJSKA SLIKOVITOST PAGANIZMA
Do razvoja umjetničkog izraza i religijske misli dolazi gotovo istovremeno. Uzimajući od bogatih i raznolikih oblika koje mu daje priroda, čovjek stvara raskošan panteon prvobitnih, primitivnih božanstava. Njegov izvor nadahnuća i motiva od samoga početka njegovog umjetničkog poslanja biva neraskidivo povezan s predmetima obožavanja. Štaviše, prvobitna umjetnička djela nisu bila samo predstave bogova – ona, bilo da su uklesana u kamenu, izrezbarena u drvetu ili naslikana na zidu pećine, postajala su idoli – božanstva sama.
Asocijativni nizovi čije početke naziremo u ovim jednostavnim, totemskim oblicima, vremenom izrastaju u kompleksne i jedinstvene kulturološke sisteme, a akumulacijom ovakvih oblika – matrice koje svakoj pojedinačnoj kulturi usađuju njen osoben pečat.
APSTRAKCIJA IDEALA
Savez koji je Bog uspostavio sa Izrailjem predstavlja prekretnicu u ljudskoj misli. Dotadašnje mnogobožačke prakse bivaju zamijenjene idejom o jednom, istinitom Bogu, Bogu sa kojim je moguće stupiti u lični odnos. Takav Bog, prirodno, zahtijeva jednu novu dozu dostojanstva i poštovanja. Osnove nove sakralne umjetnosti po mnogim aspektima možemo poistovjetiti sa zakonima datim u Tori.
Judaistička sveta knjiga, kasnije prihvaćena, u različitoj mjeri, i od hrišćana, i od muslimana, izvor je iz kojeg čitamo Deset Božjih zapovjesti. Kakav je odnos Boga Izrailja prema idolatrijskoj umjetnosti koja je vladala u politeističkim društvima toga doba, najvidljiviji je u drugoj od deset zapovjesti koju je ostavio Mojsiju na Sinaju: Ne gradi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti.
Ove riječi izvršile su nemjerljiv uticaj na budući razvoj umjetnosti kako na Zapadu tako i na Istoku. Vjerovatno najdosljednija datom zakonu, islamska će se umjetnost razvijati poštujući stroge zabrane prikaza lika Božjeg, pritom ni na koji način ne gubeći ni na umjetničkoj vrijednosti, ni na snazi religijske poruke. Njene harmonične apstraktne arabeske, praćene dominantnim osjećajem sklada, a lišene bilo kakvih antropomorfizama, savršeno odražavaju savršenstvo i sklad sve Božje tvorevine i njegovih zakona.
BOGOČOVJEK
Poniženje Boga u kenozi, u otjelovljenju i očovječenju ipostasi Sina, Trojičnoga Boga, zajedno sa poslanjem Hristovim na zemlji, kao i njegovim ispunjenjem Mojsijevog zakona u Novome Zavjetu, hrišćanskoj umjetnosti otvaraju mogućnosti kojim će se ova zanavijek odijeliti od judejske koja joj je prethodila, odnosno islamske koja za njom slijedi. U Evropi, sve do perioda humanističke sekularizacije umjetnosti, umjetnički ukus oblikovan je teološkim stremljenjima određenog vremena, odnosno područja.
Tako, na primjer, dok na Istoku preovladava statičnost i ideja svetosti utemeljena na dvostrukoj prirodi Hrista, Zapad, počevši od renesansnog razdoblja, preuzima od antike interesovanje za pokret i realizam, a njegova srednjovjekovna gotika poseban značaj daje stradalnosti Hrista, što joj daje prepoznatljivu, mračnu dostojanstvenost – obilato prikazivanje raspeća i stradanja, sa grotesknim likovima demona kao ornamenata jedne šiljate i šupljikave, prozračne i gotovo bestežinske arhitektonike njenih veličanstvenih građevina. Posebno je za evropski kontinent istinita tvrdnja da istorija umjetnosti ide, dobrim dijelom povijesti, za istorijom vjerovanja, a bez poznavanja religijskih motiva, bogat nam svijet evropske umjetnosti ostaje zatvoren.
IKONA
Kako se, kao što smo već demonstrirali, likovna umjetnost tokom dobrog dijela svoje povijesti nije mogla održati bez potpore religije, tako ni religija sasvim sigurno, u određenim haotičnim epizodama iz sopstvenog iskustva, ne bi bila u stanju da bez slike održi svoj suštinski lik. Jedan od većih potresa koji je zadesio rani hrišćanski svijet bješe ikonoklastička kriza iz osmog stoljeća. Prebacujući ikoni idolopoklonička svojstva, optužujući je na osnovu Mojsijevog zakona, ikonoborstvo s gledišta kanonskog bogoslovlja bješe još jedan u nizu vidova bogoborstva.
Odbrana ikone, kao najznačajnijeg primjera hrišćanske likovne tradicije, stoga je bila odbrana vjere same.
Ikona se toliko revnosno branila upravo zato što ona nije posmatrana kao samo umjetnički prikaz svetoga, a njeno štovanje kao korak unazad ka totemocentričnom obliku paganstva. Ona je bila svetost po sebi – svjedočanstvo istinite prisutnosti vaskrslog Hrista i svih svetih u službi Božjoj, nadmaterijalni princip u materiji, objedinjenje dogmi o stvaranju čovjeka po obrazu Božjem i ovaploćenja Boga u ljudskom obličju. Umjetnost, u odbrani Crkve pred naletom jeresa i bogoborstva, služi učvršćivanju teoloških postulata, religijskih dogmi i, što je najvažnije – vjere same.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.
