Tag: religija

Maču Pikču − kolevka drevne civilizacije

Maču Pikču − kolevka drevne civilizacije

Ovaj  grad Inka, koji oduzima dah i odiše jednom prelepom specifičnom energijom, krije razne tajne i baš ta mističnost ga čini  veličanstvenim. Zbog lepote strmih Anda i zanimljivog načina života i verovanja nekadašnjih žitelja ovog grada, 7. jula 2007. godine, Maču Pikču proglašen je za 

Pareidolija − psihološki fenomen

Pareidolija − psihološki fenomen

Da li ste se ikada zapitali zašto vidite smislene oblike i lica u nasumičnim stvarima? Jedna reč je dovoljna za objašnjenje tog konstrukta − pareidolija. Pareidolija jeste vrsta kognitivne pristrasnosti. Ona zapravo predstavlja psihološki fenomen u kome se nasumične pojave tretiraju kao značajne. To se 

„Ime ruže“ – Umberto Eko

„Ime ruže“ – Umberto Eko

Umberto Eko, italijanski pisac,  jedan je od najznačajnijih dragocenosti italijanske, ali i svetske književnosti. Dostigao je sam vrh popularnosti romanom „Ime ruže“, koji je objavljen  1980. godine.


 

O ROMANU

Pre analize koja se tiče višedimenzionalnosti njegove strukture, neophodno je reći nešto o samom romanu u celini. Kako bismo sproveli detaljnu analizu dela, moramo odrediti vreme u koje je radnja  smeštena. Eko u svom rukopisu govori kako se radi o davnoj 1327. godini. Lokacija nije jasno određena, ali se pretpostavlja da se radi o prostoru između dve regije u Italiji – Pijemonta i Ligurije i Francuske.

 

 

Što se tiče žanra kojem roman pripada, brzo možemo zaključiti da se tu javlja još jedna misterija. Teško je ovakvo delo svrstati u samo jednu grupu, s obzirom na to da obuhvata različite teme i predmete. Zračak misterije oseti se  i u samom naslovu  – Ime ruže. Zašto baš taj naslov? Šta nam on govori? Zbog čega se Umberto Eko opredelio za njega? Tumačenja i teorije su individualne, ali ovo je ono što govori autor:

„Ideja o naslovu Ime ruže pala mi je slučajno i dopao mi se zbog toga
da je ruža simbolična figura, toliko mnogostruka da je na kraju nema
skoro da nema smisla: mistična ruža, i ruža koja živi kroz šta
žive i druge ruže, rat dve ruže, jedna ruža je jedna ruža i jedna ruža
je jedna ruža, a rozenkrojceri, hvala vam za divne ruže, svežu ružu i
mirisna. […] Naslov mora da meša ideje, a ne da ih spaja.“

 

 

 

ROMAN ISPRIČAN U DEVET REČENICA

Englez, Vilijam od Baskervila, stiže u opatiju koja se nalazi negde u Alpima. Ona je bila središte jednog zločina. Sa sobom dovodi i Adsa od Melka, svog pomoćnika. Na prvi pogled, ubistvo minijaturiste ima veze sa njegovim homoseksualnim vezama sa nekim monasima. Vilijam kasnije shvata, da je motiv za ubistvo mnogo veći i da opatija krije tajne koje se čuvaju vekovima. Jedna od tih tajni je i biblioteka,  kojoj pristup imaju samo tri osobe: bibliotekar, njegov pomoćnik i sam opat.

 

 

Posao mu otežavaju papska i careva delegacija, koje treba da se sastanu u opatiji, gde će razgovarati o tome da li je Isus bio siromašan i o tome da li franjevci imaju pravo da se odriču ovozemaljskih dobara. U međuvremenu, ubistva u opatiji će biti vršena hronološkim redom, onako kako Jovanovo Otkrovenje predviđa dolazak Antihrista. Vilijam i Adso ulaze u trag jednoj staroj, jeretičkoj knjizi, koju ubica želi da sakrije od monaha. Vilijam na kraju, kada opatija nestaje u požaru, otkriva ubicu.

 

 

 

TRI U JEDAN

Osvrćući se na najstariju podelu književnih rodova, za ovaj roman se može reći da pripada epici u prozi, ali veliki broj dijaloga i unutrašnjih monologa ga takođe svrstavaju u dramu. Kroz celo delo  prožima se istorija, religija, istraga zločina. Ako sve ovo uzmemo u obzir, ovaj roman možemo posmatrati kao kriminalistički, religijski i ideološki.

 

 

 

KRIMINALISTIČKI ROMAN

Od navedenih žanrova romana u koje može da spada „Ime ruže“, najistaknutiji su definitivno segmenti kriminalističkog romana, budući da se kroz isti pominju ubistva, kao i njihovo rešavanje. Čitajući roman, čitalac ga poistovecuje sa  jednim od onih romana o Šerloku Holmsu.

 

 

 

RELIGIJSKI ROMAN

S obzirom da je mesto zbivanja radnje ovog romana  opatija, možemo zaključiti da je još jedna od mnogobrojnih tematika religija. Naravno, radi se o religijskom aspektu koji je vezan za taj period Srednjeg veka, za XIV vek.

 

 

 

IDEOLOŠKI ROMAN

U uvodnom delu romana, pomenute su klasifikacije romana, a jedna od njih je i klasifikaciji romana u ideološkom smislu. Sam termin odnosi se na verovanja i stavove određene verske, političke ili filozofske grupe, koja teži ka tome da deluje shodno uverenjima. Ideologije koje je Eko uneo u strukturu ovog romana  vezane su za religiju, državu, kao i filozofiju.

 

 

 

BEZVREMENSKI ROMAN

Ekov roman zapravo je filozofsko-religiozno-kriminološki roman napetog zapleta, koji u isto vreme spada u istorijsku hroniku. Ovaj roman predstavlja primer pomirenja visoke i masovne umetnosti u postmodernizmu. Posmatrajući filozofski aspekt romana, čitaocu dela je omogućeno da se okrene sebi, ali i uživa u detektivskim zapletima. Roman „Ime ruže“ vredi pročitati više puta. Iako prikazuje srednji vek, koji nimalo nije bio blag i divan, Ekov roman je bezvremenski.

 

 

TEKST: ANDRIJANA POPOVIĆ

Andrijana Popović je studentkinja novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu. Ljubitelj je psihologije, umetnosti i muzike.

Smisao i značaj pravoslavnog posta

Smisao i značaj pravoslavnog posta

„A ovaj rod se ne izgoni osim molitvom i postom.“(Mt. 17,21.) Jevanđelista Matej zabilježava događaj u kojem se apostoli, nesposobni da sami, iako im je dat blagoslov, iscijele bjesomučnoga dječaka, obraćaju Hristu za pomoć. Gospod, blago razdražen nedostatkom vjere učenika, najpre ih kori zbog njihove slabosti i 

U početku bješe riječ

U početku bješe riječ

Duh jedne epohe često je definisan njenim odnosom prema jeziku, prema riječi. Naše vrijeme, sve u postmodernističkim bojama, zauzelo je prema riječi poziciju prilično negativnu, skoro ofanzivnu. U semiotičkoj pometnji opšteg subjektiviziranja i dekonstrukcije, savremeni mislioci dolaze do zaključka da jezik, kao proizvoljan i nestabilan 

Religija i umjetnost − Ars Sacra

Religija i umjetnost − Ars Sacra

Svaki vid „kreativnog stvaralaštva”, onog koje svoje uporište ne traži u praktičnoj djelatnosti čovjeka, koje je s praktičnog stanovišta nepotrebno i neupotrebljivo, svoju svrhu nalazi u lijepom ali nedostižnom idealu – prevazilaženju prolaznosti. Ono je glasni vapaj životne afirmacije pred nezaobilaznom činjenicom smrti. Naša djela u kamenu, bronzi, boji, često, vjekovima nakon naše smrti, nijemo, ali živo i monumentalno, svjedoče o našem postojanju. 


PRAISTORIJSKA SLIKOVITOST PAGANIZMA

Do razvoja umjetničkog izraza i religijske misli dolazi gotovo istovremeno. Uzimajući od bogatih i raznolikih oblika koje mu daje priroda, čovjek stvara raskošan panteon prvobitnih, primitivnih božanstava. Njegov izvor nadahnuća i motiva od samoga početka njegovog umjetničkog poslanja biva neraskidivo povezan s predmetima obožavanja. Štaviše, prvobitna umjetnička djela nisu bila samo predstave bogova – ona, bilo da su uklesana u kamenu, izrezbarena u drvetu ili naslikana na zidu pećine, postajala su idoli – božanstva sama.

 

Asocijativni nizovi čije početke naziremo u ovim jednostavnim, totemskim oblicima, vremenom izrastaju u kompleksne i jedinstvene kulturološke sisteme, a akumulacijom ovakvih oblika – matrice koje svakoj pojedinačnoj kulturi usađuju njen osoben pečat.

 

 

 

APSTRAKCIJA IDEALA

Savez koji je Bog uspostavio sa Izrailjem predstavlja prekretnicu u ljudskoj misli. Dotadašnje mnogobožačke prakse bivaju zamijenjene idejom o jednom, istinitom Bogu, Bogu sa kojim je moguće stupiti u lični odnos. Takav Bog, prirodno, zahtijeva jednu novu dozu dostojanstva i poštovanja. Osnove nove sakralne umjetnosti po mnogim aspektima možemo poistovjetiti sa zakonima datim u Tori.

 

Judaistička sveta knjiga, kasnije prihvaćena, u različitoj mjeri, i od hrišćana, i od muslimana, izvor je iz kojeg čitamo Deset Božjih zapovjesti. Kakav je odnos Boga Izrailja prema idolatrijskoj umjetnosti koja je vladala u politeističkim društvima toga doba, najvidljiviji je u drugoj od deset zapovjesti koju je ostavio Mojsiju na Sinaju: Ne gradi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti.

 

 

Ove riječi izvršile su nemjerljiv uticaj na budući razvoj umjetnosti kako na Zapadu tako i na Istoku. Vjerovatno najdosljednija datom zakonu, islamska će se umjetnost razvijati poštujući stroge zabrane prikaza lika Božjeg, pritom ni na koji način ne gubeći ni na umjetničkoj vrijednosti, ni na snazi religijske poruke. Njene harmonične apstraktne arabeske, praćene dominantnim osjećajem sklada, a lišene bilo kakvih antropomorfizama, savršeno odražavaju savršenstvo i sklad sve Božje tvorevine i njegovih zakona.

 

 

 

BOGOČOVJEK

Poniženje Boga u kenozi, u otjelovljenju i očovječenju ipostasi Sina, Trojičnoga Boga, zajedno sa poslanjem Hristovim na zemlji, kao i njegovim ispunjenjem Mojsijevog zakona u Novome Zavjetu, hrišćanskoj umjetnosti otvaraju mogućnosti kojim će se ova zanavijek odijeliti od judejske koja joj je prethodila, odnosno islamske koja za njom slijedi. U Evropi, sve do perioda humanističke sekularizacije umjetnosti, umjetnički ukus oblikovan je teološkim stremljenjima određenog vremena, odnosno područja.

 

 

 

Tako, na primjer, dok na Istoku preovladava statičnost i ideja svetosti utemeljena na dvostrukoj prirodi Hrista, Zapad, počevši od renesansnog razdoblja, preuzima od antike interesovanje za pokret i realizam, a njegova srednjovjekovna gotika poseban značaj daje stradalnosti Hrista, što joj daje prepoznatljivu, mračnu dostojanstvenost – obilato prikazivanje raspeća i stradanja, sa grotesknim likovima demona kao ornamenata jedne šiljate i šupljikave, prozračne i gotovo bestežinske arhitektonike njenih veličanstvenih građevina. Posebno je za evropski kontinent istinita tvrdnja da istorija umjetnosti ide, dobrim dijelom povijesti, za istorijom vjerovanja, a bez poznavanja religijskih motiva, bogat nam svijet evropske umjetnosti ostaje zatvoren.

 

 

 

IKONA

Kako se, kao što smo već demonstrirali, likovna umjetnost tokom dobrog dijela svoje povijesti nije mogla održati bez potpore religije, tako ni religija sasvim sigurno, u određenim haotičnim epizodama iz sopstvenog iskustva, ne bi bila u stanju da bez slike održi svoj suštinski lik. Jedan od većih potresa koji je zadesio rani hrišćanski svijet bješe ikonoklastička kriza iz osmog stoljeća. Prebacujući ikoni idolopoklonička svojstva, optužujući je na osnovu Mojsijevog zakona, ikonoborstvo s gledišta kanonskog bogoslovlja bješe još jedan u nizu vidova bogoborstva.

 

Odbrana ikone, kao najznačajnijeg primjera hrišćanske likovne tradicije, stoga je bila odbrana vjere same.

 

 

 

Ikona se toliko revnosno branila upravo zato što ona nije posmatrana kao samo umjetnički prikaz svetoga, a njeno štovanje kao korak unazad ka totemocentričnom obliku paganstva. Ona je bila svetost po sebi – svjedočanstvo istinite prisutnosti vaskrslog Hrista i svih svetih u službi Božjoj, nadmaterijalni princip u materiji, objedinjenje dogmi o stvaranju čovjeka po obrazu Božjem i ovaploćenja Boga u ljudskom obličju. Umjetnost, u odbrani Crkve pred naletom jeresa i bogoborstva, služi učvršćivanju teoloških postulata, religijskih dogmi i, što je najvažnije – vjere same.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.

Religija i umjetnost − Ton i duh

Religija i umjetnost − Ton i duh

Otkriću pisma i nastanku civilizacije dobrano prethodi pronalazak muzike. Nasuprot civilizaciji, kao opredmećenom razumu, pragmatičnoj i humanističkoj sili napretka i razvitka, muzika nastaje i boravi u područjima primordijalnim, instiktivnim, magijskim, a razvija se u kolektivnoj svijesti naroda kao kult i ritual. Ovakva njena priroda i