Mango i Papaja je seksi sajt sa holističkim temama.

Home » Kina – kolektiv i individua

Kina – kolektiv i individua

Ružnjikav i krupan, ali blag i dobronamjeran, „Učitelj Kong“, kako su ga nazivali savremenici, svojim životom prati stereotip priče o uspijehu; o mladom momku iz naroda koji se, nadahnut nebeskim blagoslovom, a vođen čudnovatim oštroumljem, uzdigao još za života do najveće političke i kulturne prominencije, a posthumno biva proglašavan redom za prosvetitelja, sveca, a zatim i, na specifično azijski način – za božanstvo.


Kong Ćiu, čije je ime iskrivljavanjem latinske transkripcije do nas došlo u poznatijem obliku: Konfučije, najobrazovaniji je čovjek svog vremena, autor, ili makar urednik skoro svih kineskih klasika, učitelj čitavog naroda. Ipak, kineski folklor naročito revnosno baštini pripovjest o susretu Konfučija i kuratora carske biblioteke, Lao Cea. Obavijen koprenom legende, ovaj susret predstavlja dvije strane, dva duha Kine koja, suprotna ali harmonična u jedinstvu, opstaju u narodu do današnjeg dana, i bez čijeg razumijevanja se ne može obuhvatiti cjelina povijesnog puta i razvoja ove zemlje.

 

 

 

DRŽAVNA IDEOLOGIJA

Dok je za istoričare učitelj Lao Ce mitska figura čije je faktičko postojanje u najvećoj mjeri upitno, oko Konfučija nema većih dilema: živio je za vrijeme dinastije Džou, u periodu Proljeća i Jeseni, između šestog i petog vijeka prije nove ere.

 

Prvi privatni učitelj, kao i jedan od ranih pragmatičnih kineskih filosofa, Konfučije je preuzeo drevne kineske simboličke tradicije poput škole Jing-Janga i preoblikovao ih u opipljive obrazovne i političke principe.

 

Konfučijanski moral podrazumijeva poštovanje predaka i rituala, lojalnost i pokornost određenim prirodnim autoritetima (što, između ostalog, nalazi izraz u konfučijanskih pet odnosa i učenju o mandatu neba), kao i veliki naglasak na učenju i učenosti.

 

Nekoliko vijekova kasnije, na prelomu milenijuma nastaje zlatno doba Kine pod Han dinastijom, kada Konfučijevo učenje zadobija karakter državne ideologije; glavni činovnici biraju se na osnovu poznavanja konfučijanskih klasika, a čovjekoljublje, rituali i poštovanje predaka (tradicionalni konfucijanski principi), postaju značajniji no ikad. Ukratko, učenje Konfučija stavlja naglasak na značaj kolektiva, snažno hijerarhijsko ustrojstvo i svojevrsan tip prosvećenoga legalizma.

 

 

 

PUT I VRLINA

Legendarni Lao Ce, kojeg predanje pamti ne kao nadarenog činovnika u službi države, već kao sijedog starca–pustinjaka koji jaše vola i boravi s besmrtnicima, tvorac je naizgled potpuno drugačije škole misli; djelo koje mu se pripisuje, Tao te đing (Knjiga o putu i vrlini) pjesničko je izlaganje njegove filosofije. Lao Ce posmatra i podražava prirodu; on zagovara neaktivno djelovanje, spontanost i harmoniju. Tradicija koju je započeo Lao Ce pogodnija je za stvaranje pustinjaka nego državnika ili učitelja, po čemu je srodna budizmu s kojim je, po njegovom dolasku iz Indije, stupila u veoma osoben sinkretizam u formi Čan škole.

 

 

Filosofsko daoistički, ili laoceistički pogled na svijet spontan je i epikurejski, a uticao je na oblikovanje takvih kulturno-istorijskih figura kakvi su, na primjer, general Šan Feng koji je voleo da sa vinom ode u planine i da se vrati trešten pijan ili filosof Čuang Ce, koji sanja da je leptir i po buđenju izjavljuje kako: nije siguran da li je to Čuang Ce sanjao da je leptir, ili leptir sanja da je Čuang Ce.

 

Ono što vezuje ova dva naizgled nepomirljiva sistema misli, oba elementarna za poznavanje kineske povijesti i kulture, jeste pojam Dao, ovlašno i nedovoljno precizno preveden kao Put. Dao je centralan pojam kako u Konfučijevoj, tako i u Lao Ceovoj filosofiji, kao i jedinstvena tema njihovog legendarnog razgovora. Dok je Konfučijem humanistički Dao bio ključan za stvaranje socijalnih struktura i sistema na kojima, na neki način, počiva i današnja kineska država, Lao Ceov naturalistički Dao preživljava kroz mističke religijske prakse, pejzažno slikarstvo i kaligrafiju, poeziju i, ne zaboravimo, raskalašne živote znamenitih osobenjaka.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.