„A ovaj rod se ne izgoni osim molitvom i postom.“(Mt. 17,21.)
Jevanđelista Matej zabilježava događaj u kojem se apostoli, nesposobni da sami, iako im je dat blagoslov, iscijele bjesomučnoga dječaka, obraćaju Hristu za pomoć. Gospod, blago razdražen nedostatkom vjere učenika, najpre ih kori zbog njihove slabosti i malodušnosti, a zatim sam vrši čudesan čin iscijeljenja. Izgovorivši gore pomenute riječi, Hrist ističe naročite duhovne vrijednosti posta i molitve, a svojim četrdesetodnevnim podvigom u pustinji, stvara jednu formu koju Velikim ili Časnim postom i dan danas podražavamo u hrišćanskom svijetu.
PROBLEMI SAVREMENOSTI
Tradicionalno hrišćanska društva (hrišćanske zemlje danas broje preko dvije ipo milijarde duša) prednjače u modernizaciji i liberalizaciji, tako da je, za civilizacije u vječitom razvitku, sasvim prirodno postavljanje pitanja: koji je smisao i značaj posta u 21. stoljeću i da li nam je post, kao takav, danas i dalje potreban?
Zapad, gotovo jednoglasno, na ovo pitanje daje negativan odgovor. Rimokatolici su već davno, osim u pojedinim konzervativnijim ili monaškim redovima, ukinuli obavezu posta, dok su protestantske crkve, sa svojih osam miliona denominacija (japonski govoreći), od izvornog predanja tokom godina oduzeli već toliko, jedva da je ostao blijedi lik Spasitelja, ili nešto mandatornih eshatoloških obećanja. Ipak, ovim se izlaganjem ne mislimo povinovati modi pisanja kritika na račun „dekadentnog Zapada“; mnogo nam je značajnije, bar u ovom trenutku i na ovom mjestu, da se osvrnemo načinu na koji Velikome postu pristupaju vjernici Crkve koja i dalje i te kako do njega drži – istočne pravoslavne.
Episkop Fotije Sladojević lijepo je i precizno u svojoj besjedi održanoj na pokladama ove godine izložio novozavjetnu osnovu posta, ali i hronološki prikazao kako se pristup ovome zavjetu i tajni crkve, mijenjao: od strogih isposničkih pravila prvih otaca crkve, preko umjerenijih i laicima prilagođenijih oblika, do potpuno rasterećenog i slobodnog pristupa – kako ko može, uslijed kojeg se nerijetko i gubi prvobitni smisao same vježbe. Naravno, niko od savremenog čovjeka ne očekuje, u zilotskom maniru, da se povuče u pustinju, i 40 dana da ništa nit jede nit pije.
Ipak, čovjek je mikrokozma civilizacije koja ga je podigla, čiji je vazduh, rastući, udisao. Ukoliko je opšte mjesto jednog doba da je značaj posta danas uveliko ograničen, ili, s druge strane, da nam jedino valja postiti na ovaj ili onaj način, onda će se ti stavovi jasnije i učinkovitije odraziti na pojedinca. Njemu će, rastrzanom između pretjerane strogosti s jedne, i rasterećujućeg relativizma s druge strane, beskrajna ljepota i duhovna korist posta biti uskraćeni; ili je, po principima konzumerističke realnosti, čovjekov komoditet stavljen u centar, ili je nametanjem strogih pravila on toliko zamoren da post postaje mučenje, a najmanji propust se tada koristi kao racionalizacija odustajanja. Problemi u pozicioniranju posta u životu savremenog čovjeka dvojaki su, pa ćemo im na taj način i pristupiti.
ZAJEDNICA
Brojni su problemi koji opterećuju ovaj naš, nikad polarizovaniji i shizofreniji, svijet. Jedan od najvećih, i svakako jedan od onih problema koji inspirišu najburnije rasprave, jeste problem očuvanja životne sredine. Svako i sa najmanjom dozom zdrave znatiželje može da se vrlo brzo informiše o katastrofalnim posljedicama koje uzgoj stoke u megalomanskim razmjerama za potrebe prehrambene industrije ima na životnu sredinu, a nije potrebno ni mnogo umovanja da bi se uvidjelo kako se lako na ovaj problem nadovezuju aktuelna i sporna pitanja veganstva i vegetarijanstva, zaštite životinja, radnih uslova, hiperprodukcije i tako dalje.
Daleko smo od gorde pomisli da bi hrišćanski post momentalno riješio sve ove probleme, ali zar je teško konstatovati da bi praksa skromnije ishrane i uzdržanja od određenih namirnica u trajanju od makar jedne trećine kalendarske godine, mogla neke od ovih problema znatno olakšati? Ne. Proždrljivom i nezasitom duhu konzumerizma i produkcije ipak je važnije da čovjeku omogući da, u bilo koje doba godine, dana ili noći, ima pred sobom na tanjiru šta god poželi, podržavajući u njegovoj svijesti tu iluziju izbora u izobilju, milujući nabreklu trbusinu njegove slobodne volje, istovremeno rušeći mu tle pod nogama.
POJEDINAC
Ne bismo mogli sa pouzdanošću tvrditi da je ovako koncipirana filosofija izbora donijela mnogo dobroga ni na individualnom nivou. Imperativ zdravlja, koji je u naše vrijeme postao samo još zapovjedniji, nije pošao u pravcu naglašavanja potrebe dublje ljudske žrtve i podviga kakve nalazimo u hrišćanstvu. Štaviše, nametnuta su samo još neka nova pravila, najčešće u obliku novih proizvoda i ponuda. Vakcina ovog ili onog proizvođača kratkoročno je rješenje za aktuelne probleme, dok su na dugom planu tu vitaminski kompleksi, nutricionistički pokusi i raznolike dijete.
Naravno, ovim ne ukazujemo na neku suštinsku pogrešnost bilo koje od ovih praksi, već na alternativu koju predstavlja post, a koja se često gotovo cinično izostavlja i prećutkuje. Tamo gdje se post drži u svom najčistijem obliku, na primjer, na Svetoj Gori, ozbiljnija oboljenja znatno su manje zastupljena, a mnogo bolju krvnu sliku pokazuju i kulture koje nisu nužno pravoslavne, ali su svakako sklonije postu i monaškoj disciplini, kao što su to hinduistička ili budistička. Moderna medicina, a ne dogmatika, je ta koja ukazuje na ogromne prednosti koje post ima za organizam, odnosno na njegovo blagotvorno dejstvo.
DUHOVNA VRIJEDNOST
Na samome kraju pokušaćemo da ispravimo grešku koju smo, fokusirajući se isključivo na površinski aspekt hrišćanskog posta, činili tokom čitavog ovog teksta. Post, sveden na prostu regulaciju ishrane, a lišen njegove duhovne i, ako hoćete – liturgijske komponente, uprkos svih njegovih zdravstvenih i, može biti, društvenih koristi, zaista jeste beznačajan. Post kao priprema (iako ne i uslov) za Svetu tajnu pričešća, ne uključuje samo zamjenu govedine ribom ili ruske salate dalmatinskim varivom, jer bi time naletio na svojevrsan paradoks na koji je ukazao sveštenik Gojko Perović kada je rekao da je kavijar postan, a pašteta mrsna. Dok smo mi danas zadovoljni što izdržimo 48 dana bez mesa, i smatramo da smo „dobro“ postili, veliki monasi – podvižnici i u mnogo težim uslovima ostaju svjesni svoje grješnosti i svog nesavršenstva, zato što oni znaju da ne pogani čovjeka ono što ulazi u usta, nego, što izlazi iz usta, to pogani čovjeka (Mt. 15, 11).
Ne postoji dobar ili loš post, postoji samo trud. Post je trud i podvig putem smirenja i uzdržanja, putem praštanja i pokajanja, a svoj pun značaj i smisao dobija, u bilo kom vremenu ili podneblju, onda kada je praćen vrlinom i vjerom, a tada je carstvo nebesko već ostvareno.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.
