Tolstoj i Gandi

Tolstoj i Gandi

Kada je, sredinom avgusta 1947. godine, Indija konačno sa sebe zbacila okove kolonijalizma, postavši suverena i nezavisna država, u opširnu knjigu svjetske povijesti upisan je jedan od rijetkih slučajeva svedržavnog oslobođenja koji je protekao bez dugotrajnih, nasilnih, mučenički krvavih borbi i previranja: a ako uzmemo u obzir geostrateški i resursni značaj indijskog potkontinenta, kao i veličinu imperijalne sile pod čijom kontrolom se ovaj nalazio, slučaj Indije čini nam se još unikatniji. Kuda nas Gandi i Tolstoj vode?


Pokret nenasilnog otpora kojim je okončan period britanske kolonijalne kontrole u Indiji, u ogromnoj mjeri kulturno-istorijski i politički je amanet jednog čovjeka – Mohandasa Karamčada – Mahatme, Gandija. Riječi ovoga kratkoga ogleda, međutim, nisu prvenstveno posvećene jedinstvenom Indusu, neponovljivom revolucionaru o kojem svijet i dalje nije siguran kakav konačan da da sud, ali koji je nesumnjivo jedan od najznačajnijih pojedinaca koji su taj svijet oblikovali.

 

Ne, Gandi će nam ovom prilikom tek pružiti perspektivu iz koje bacamo letimičan pogled na lik i djelo Lava Nikolajeviča Tolstoja, još jednog velikog „učitelja života“, impozantne figure, misterioznije i kontroverznije, bez čijeg sublimnog i tihog, ali do srži dubokog uticaja Mahatma Gandi, u obliku kakvog poznajemo, gotovo da ne bi bio moguć.

 

 

 

SUŠTINSKA SRODNOST

Ono što, pored očiglednog uticaja koji je jedan od njih izvršio na rast i razvoj drugoga, povezuje živote ova dva čovjeka, jeste njihova sudbinska predodređenost za čin borbe, borbe na epsko-tragičnom, skoro do groteske preuveličanom nivou – pojedinca protiv imperije. Potlačivanje većine od strane manjine, i demoralizacija koja nužno iz toga proizlazi, to je pojava koja me je oduvijek opsjedala – piše Tolstoj u svom Pismu Hindusu, upućenom u južnu Afriku, mladom i ambicioznom advokatu Gandiju, kao odgovor na izraze naklonosti, divljenja ali i otvorenih molbi za savjet koje je ovaj postavljao velikom ruskom književniku.

 

 

 

Onu prepreku, koja je za Gandija bila britanska, i uopšte evropska kolonijalna uprava, sa čijim se rasizmom upoznao najpre u Južnoj Africi, a zatim i u rodnoj Indiji, Tolstoj pronalazi u višim društvenim slojevima carističke Rusije. Lav Nikolajevič, i sam grofovskog porijekla, dobar dio svog života i stvaralaštva posvećuje borbi za prava seljačkog staleža, zbog čega ide do takvih krajnosti koje dovode do raskida sa nacijom, crkvom, a konačno i umjetnošću.

 

Tolstoj je, pred kraj života, prezreo umjetnost; smatrao ju je frivolnošću, bespotrebnim gubljenjem vremena, a njegov posljednji veliki roman, Vaskrsenje, iz 1899. godine, već odražava tu promjenu u piscu. Vaskrsenje je više didaktičko nego estetsko djelo, a fali mu i onoga prepoznatljivoga poleta, one jedinstvene tolstojevske snage uobličavanja zbog koje je, u vrijeme Rata i mira, bio postavljen na pijadestal najvećeg ruskog pisca.

 

 

 

U ovom Tolstojevom otklonu od tradicionalnih ruskih vrijednosti, kao što su ruska crkva i ruski car, vidi se, prema mnogima, najveća razlika između ličnosti ruskog pisca i indijskog revolucionara: Gandija, nasuprot Tolstoju, smatraju nacionalistom. I zaista, u poređenju sa anarhistom Tolstojem, Gandi je to i bio, ali na koji način? Mora se uzeti u obzir da činjenica da dok se Indijac borio protiv jasno definisanog, spoljašnjeg neprijatelja, protivnik Tolstojev bio je unutrašnji, zbog čega njegova borba, za razliku od Gandijeve, nikada nije mogla da poprimi nacionalni karakter.

 

Gandi je, na kraju krajeva, učestvovao u stvaranju sekularne Indije, a konačno i stradao od ruke jednog indijskog nacionaliste, a njegov sinkretistički hinduizam bliži je Tolstojevom anarhističkom hrišćanstvu nego što bi se to na prvi pogled dalo pretpostaviti. Stoga indijčev nacionalizam ne treba posmatrati kao suprostavljen ili oprečan Tolstoju, štaviše, upravo je od ovoga pozajmljivao ideje koje će ga u najvećem stepenu oblikovati i usmjeriti.

 

 

 

AHIMSA I CARSTVO BOŽJE

Ahimsa, odnosno princip nenasilja pojavljuje se na više mjesta u istoriji indijske filosofije; ovaj princip, kao što je to slučaj sa mnogim sinkretičnim jedinicama u razvoju misli indijskog potkontinenta, sastavni je dio različitih religijsko-filosofskih sistema poput hinduizma, budizma i đainizma. Ipak, Gandi, koji će kasnije postati zaštitno lice Indije, te će principe usvojiti ugledavši se na neočekivani uzor, hrišćanskog anarhistu i radikalnog prosvetitelja Tolstoja.

 

 

Kao dvadesetogodišnji mladić, školovan u Londonu, Mohandas Gandi bio je više Britanac nego Indijac, a ideali kojima je težio bili su oni evropskog, buržoaskog karaktera: cilindrični šeširi, odlazak u operu i otmen govor. Širok luk promjene koji je od ovog mladića stvorio „veliku dušu“, kako ga je nazvao indijski pjesnik Rabindranat Tagore, pokrenulo je koincidiranje dva snažna utiska u Gandijevom životu: jedan je susret sa sistematskim rasizmom u Južnoafričkoj republici, a drugi je čitanje Lava Nikolajeviča Tolstoja.

 

 

 

Po sopstvenom priznanju, Gandi je bio fasciniran Tolstojevom knjigom Carstvo Božje je u vama, u poređenju sa kojom su mu sve knjige izgledale blijedo i beznačajno. Oduševljen idejama ruskoga književnika, Gandi odlučuje da mu piše 1909. godine što dovodi prepiske koja će trajati do piščeve smrti naredne godine. Tolstojevo Pismo Hindusu, koje je Gandi objavio u svom časopisu u južnoj Africi, elementarno je za razumijevanje indijskog oslobodilačkog pokreta, principa nenasilnog otpora, kao i uopšte ličnosti Mahatme Gandija.

 

Ljubav je, piše Tolstoj jedini put kojim se čovječanstvo može izbaviti iz svih zala i ona je jedini način da se vaš narod izbavi iz ropstva… Ljubav i otpor nasiljem spram onih koji nam nanose zlo, toliko su međusobno u suprotnosti da ovo drugo u potpunosti uništava značenje i smisao pojma ljubav.

 

 

 

JASNA POLJANA I TOLSTOJEVA FARMA

Tolstojeve teze o principima ljubavi i nenasilja, o zanemarenoj instrumentalnosti ovih principa na polju političke borbe; njegova neumorna borba na prosvećivanju i oslobođenju ruskog seljačkog staleža; kao i njegov život, vođen u skladu sa njegovim nekada umjetničkim a sada pedagoškim principima, materijalizovan njegovim imanjem na Jasnoj Poljani, nadahnule su Gandija da na svom imanju u južnoj Africi otvori Tolstojevu farmu, gdje će savjesno i bez izuzetka , poput velikog Rusa, živjeti ove ideje. Ovdje je Gandi, po uzoru na Tolstoja, oblikovao smjer svog daljeg djelovanja. Principi Lava Tolstoja, oživljeni Gandijevom aktivnošću, doživjeli su, makar i samo za jedan trenutak u ljudskoj istoriji, svoj puni potencijal.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.