Duh jedne epohe često je definisan njenim odnosom prema jeziku, prema riječi. Naše vrijeme, sve u postmodernističkim bojama, zauzelo je prema riječi poziciju prilično negativnu, skoro ofanzivnu. U semiotičkoj pometnji opšteg subjektiviziranja i dekonstrukcije, savremeni mislioci dolaze do zaključka da jezik, kao proizvoljan i nestabilan produkt ljudske uobrazilje, ne odgovara stvarnosti, koja je i sama nerijetko dovedena u pitanje.
Jezik se, pišu oni savremeni mislioci, ne odnosi ni na šta, istina ne odgovara ničemu. U kolikom je samo kontrastu ova nova misao sa epohama kojima je dominirala religijska ideja, a koja svoj društveni sunovrat počinje da doživljava krajem 18. stoljeća sa Francuskom revolucijom. Ovamo je sve u riječi, u smislu: od hrišćanske vjere u kojoj je i sam Bog riječ, do Dalekoga istoka, gdje se u monaškim, mantričko-meditativnim tradicijama i dalje drži do tajni magijskih funkcija riječi. Pouke i ideje znamenitih vjerskih figura, uostalom, jedino i dolaze do nas u obliku priča, a na prenošenju i tumačenju ovih priča temelji se sva teologija i vjerska praksa.
NARODI KNJIGE
Upitan o prirodi jevrejstva, odnosno razlogu jevrejskog uspjeha, jedan rabin je odgovorio: Uspjeh dolazi stoga što Jevrejin, prije nego što podigne knjigu koja je slučajno završila na podu, najpre je poljubi. I zaista, rijetki su narodi ili vjerske grupacije koje toliki značaj predaju književnosti i kulturi pismenosti kao što to čine Jevreji. Muslimani su ih, svjesni ove činjenice, kao i hrišćane, čije veličanje pisma ne zaostaje za judejskim, i koji s ovima dijele veliki dio književne kulture, nazvali narodima knjige.
Jevreji i hrišćani, kao takvi, i uprkos brojnim netrpeljivostima, uživaju u muslimanskom svijetu određenu dozu poštovanja. Sve je u judaizmu, od postanka svijeta i praotačke povijesti u Tori, do Davidovih psalama, Solomonovih poslovica i proročkih knjiga, pa i ustanovljenih zakona i njihovih tumačenja u Talmudu, živa riječ Božja – njegov sveti zakon. Čitanje i izučavanje vjerskih tekstova Jevrejima nije samo preporučljivo, ono je jedna od vjerskih obaveza i zapovjesti – micva.
Duboki naklon koji jezik vrši pred dostojanstvom vjere uočljiv je i u islamskom svijetu. Arapski, zvanični jezik većine islamskih zemalja, čuven je po svojoj dijalekatskoj širini i raznolikosti, tolikoj, zapravo, da je u pojedinim slučajevima gotovo nemoguće doći do međusobnog razumijevanja. Standardni arapski jezik rezervisan je za svetu knjigu islama –Kur’an. Jezik Kur’ana u islamskom svijetu uživa isti onaj ugled koji su u Evropi imali latinski jezik, na Zapadu, odnosno grčki, na Istoku, a sam je Kur’an, kako po svome stilu tako i po svojoj poruci, vrhunsko poetsko dostignuće arapskog jezika i islamske umjetnosti.
DAR INTERTEKSTUALNOSTI
Kako je sva umjetnost proizvod vještog kompromisa između podražavanja i autentičnosti, jasno je da nijedno književno djelo ne može postojati samo za sebe, bez oslonca u kulturnom uzoru i izdvojena iz cjeline kompleksne mreže koja čini određeni književni korpus. U ovoj mreži sva djela stoje u međusobnoj zavisnosti, ona se nadovezuju jedno na drugo, jedna u drugima nalaze uzore i modele, ali i nešto što se treba prevazići, odbaciti ili uništiti. Religija u ovoj mreži intertekstualnosti ne igra samo ulogu jedne od najznačajnijih karika, ona je često sama supstancija i nit koja prožima i sačinjava čitav sistem.
Ko bi mogao razumjeti bilo šta iz indijske, kineske ili japanske književnosti bez poznavanja hinduističke, taoističke ili zen budističke religije i filozofije, a bez poznavanja Biblije, ištavanje Dantea, Servantesa ili Getea postaje jednostavno uživanje u jezičkim bravurama velikih majstora literature, uživanje u kojem nam dublje ideje i poruke teksta ostaju trajno uskraćene. Ruska književnost, kao jedna od najznačajnijih nacionalnih književnosti, iščupana iz konteksta pravoslavnog hrišćanstva, praktično je nemoguća. Sva je ruska poetika određena vjerom, kako u trenucima u kojima joj odaje najviša priznanja, tako i u onima u kojima teži da se od nje odvoji ili da je odbaci.
BOG LOGOS
U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog (Jn. 1, 1.). Ovim riječima svoje jevanđelje otvara najveći poeta među apostolima Hristovim. Sveti apostol Jovan na ovom mjestu pozajmljuje, zapravo reinterpretira uvodne riječi Prve knjige Mojsijeve – Postanja, upotpunjujući na taj način stari zavjet novim, zaokružujući jednu tradiciju koja je već tada bila stara preko jednog milenijuma. Koliko se samo ovaj duh razlikuje od savremenog skepticizma prema riječi. Ovo učenje koje je, makar nominalno, i danas osnova duhovnog života dvije i po milijarde hrišćana, poistovjećuje centralnu ličnost sopstvene dogme – jedinorodnog Hrista, sa Logosom, odnosno riječju: odnos Boga Oca i Sina, jednak je odnosu uma i riječi.
Očevidna transformišuća i prečišćujuća moć dobre priče ogleda se u njenoj sposobnosti da svojom formom i stilom pripovijedanja uhvati, stimuliše i zadrži čitaočevu nemirnu i živu znatiželju da bi je zatim u raspletu i razriješenju, oplemenila i prosvijetlila svojom idejom i poukom. Pozitivistička nova misao koja poriče realnost smislu i duhovnoj hijerarhiji koja svoj vrhunac ima u antropomorfnom božanstvu, religijskim književnostima ipak mora priznati makar jedno – značajno učešće u izgradnji svijeta u kojem danas živimo. Njihovim posredstvom mit postaje kultura i tradicija, stereotip se transformiše u arhetip, a patetika se uzdiže do, i preko granica ljepote.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.
