Čuven prije svega radi svojih uspješnih i i dalje uticajnih romanesknih kritika totalitarizma u basni gorkog ukusa „Životinjska farma” i futurističkoj distopiji „1984”, koju je maltene dovršavao na smrtnoj postelji, engleski pisac Erik Artur Bler, poznatiji po svom pseudonimu Džordž Orvel, i dan danas je relevantan i savremen. Njegova savremenost kao da je ojačana i iznova potvrđena brojnim napadima koji se, u posljednje vrijeme sve revnosnije, kako od strane krajnje ljevičarske inteligencije tako i od „mejnstrim” kritike, upućuju na adresu ovoga književnika. Poljuljano ustrojstvo savremenog i „slobodnog” svijeta kao da u Blerovim pesimističnim imaginacijama, starim evo već preko pola vijeka, nazire obrise sopstvene rugobe.
Upravo je to, ukoliko smijemo sebi dozvoliti toliko smjelosti da zalazimo u motivacije čovjeka koji je carstvo živih lišio svoga prisustva prije više od sedam decenija, i bio cilj kojem je Bler u svojim djelima stremio. Po njegovim sopstvenim riječima, Bler ne započinje pisanje neke knjige sa mišlju da će „stvoriti umjetničko djelo”, već zato što postoji neka laž koju želi razotkriti, neki čin na koji želi upozoriti, iako nipošto lišena određenih estetskih elemenata, njegova proza je prije svega bila, i ostaje – primarno politička.
Upravo to političko, što u donekle zatvorenoj formi romana uvijek biva podređeno estetskim, stilističkim potrebama, dostiže svoj pun analitički potencijal u eseju, a esejistika i publicistika, na to ovom prilikom želimo skrenuti pažnju, uz svu neskrivenu simpatiju koju osjećamo prema cjelini Orvelovog književnog opusa, ostaju njegov istinski teren.
PRECIZNOST I POSVEĆENOST TEMATICI
Ono što Blerov esej čini naročito prijemčivim, a samog autora bliskim, gotovo simpatičnim, jeste njegova preciznost i jednaka posvećenost bilo kojoj tematici, nezavisno da li je ona naizgled od suštinske društveno-političke ili kulturne važnosti, ili je u pitanju stvar krajnje banalna i svakodnevna. Sa jednom vrstom dječje ozbiljnosti, Bler diskutuje o engleskoj kuhinji, jedinom pravom načinu da se pije čaj, ili oslikava idealnu atmosferu jedne londonske pivnice u kojoj se staut toči iz bureta, a služi u porcelanskim kriglama. Ovakvi, zaista šarmantni ogledi, stoje rame uz rame sa njegovim razmišljanjima o Gandiju ili ranim upozorenjima na uspon autoritarnih režima.
O PRIRODI „ORVELOVSKOG”
Još jedan sentiment, koji je bio odlučujući u formiranju Blerovog stila, svakako je bio i prezir koji je ovaj pisac osjećao prema društvenom sloju kojem je i sam nesumnjivo pripadao – intelektualcima. Osim očiglednog patriotizma i obrade svakodnevnih, paradigmatično britanskih tema kao što su fudbal, odresci i pivo, tu je i njegova svjesna odluka da dobar dio života provede među običnim svijetom, nerijetko se poduhvatajući najtežih i najnepoželjnijih poslova. Iskustva koja je doživio kao radnik u rudniku, perač posuđa ili čak skitnica, zabilježena su u djelima Put za Vigan i Niko i ništa u Parizu i Londonu.
Žanr ovih knjiga teško je precizno definisati, a možemo ih opisati ili kao slobodnije oglede ili kao romane ispresjecane esejističkim zapažanjima. Upravo je ovaj žanr nešto što možemo nazvati specifično orvelovskim, a ova djela, upravo zahvaljujući jedinstvenosti i mogućnostima svoje forme, otkrivaju jednu piščevu stranu koja nam u njegovim najpoznatijim djelima ostaje skrivena: vedrinu, duhovitost i, iznad svega, odsustvo intelektualne pretencioznosti.
DRUŠTVENA ULOGA UMJETNOSTI
Za razliku od mnogih pisaca njegove, ali i svih ostalih generacija, Erik Artur Bler nije se libio da i u praksi, a ne samo na papiru, stane iza svojih ideala: da iz relativne udobnosti srednje klase siđe do najdubljih ponora proletarijata ili da nazuje čizme i sa puškom u ruci krene na prve frontove borbe protiv fažizma, čime je postao jedan od rijetkih skribomana koji prerasta ulogu hroničara istorije i uzima i aktivnog učešća u njoj. Njegovo predratno podozrenje prema totalitarnim ili izrabljivačkim režimima, bez ikakve sumnje naslijeđeno iz doba provedenog odrastajući u okupiranoj Indiji, tridesetih godina prošloga vijeka prerasta u izravnu borbu, a svaka riječ koju piše od španskog građanskog rata nadalje usmjerena je protiv totalitarizma.
Slom velikih fašističkih režima 1945, međutim, ne valja ocijeniti kao slom totalitarizma kao takvog, i to je stav od kojeg Bler u posljednjim godinama svog života ne odstupa. Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo, piše on, jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma. Riječi dragoga nam pisca lako je bilo okarakterisati kao proročke i slaviti ih u onom vremenu kada su bauci poput mnogih diktatora predstavljali prijetnju čovječanstvu, ali kako zloduh totalitarizma, izrabljivanja i ropstva ni u našoj savremenosti ne miruje danas nam Orvela od osujećene zvijeri, vješto zamaskirane u slobodu – valja odbraniti.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.
