Komedija i sloboda predstavljaju pojmove koje svako shvata na sebi svojstven način. Ukoliko želite da ovu temu upoznate na drugačiji način, u nastavku teksta možete saznati nove i interesantne činjenice. Šta je prilog o komediji?
O GRANICAMA HUMORA I SLOBODE
Nekada, negdje tamo u prvoj polovini šesnaestog stoljeća, Nikolas Ferial, zvani Tribule, našao se u nezgodnom položaju nakon što je Njegovo suvereno Visočanstvo, kralja Fransou prvoga od Francuske, besramno, u prisustvu visokog plemstva, opalio po stražnjici. Kako bi se spasio drakonskih mjera kraljeve retribucije, Tribule je morao da smisli opravdanje koje bi bilo još uvrijedljivije od samoga čina. Oprostite mi, Vaše Visočanstvo, glasio je njegov odgovor, mislio sam da ste kraljica!
Čuvena budaletina na kraju svoje zabavljačke karijeri zaista i bješe osuđena na smrt, a kao olakšicu, uzimajući u obzir njegovu dugogodišnju i vjernu službu, Tribuleu je bilo dozvoljeno da bira način na koji će se smrtna kazna nad njime izvršiti. Dovitljiva luda bez okolišanja izjavi da bira da umre od starosti. Ova ga, posljedna njegova zabilježena, pošalica i spase: smrtna kazna se pretvori u kaznu izgnanstva, a Tribule uđe u legendu.
BLESAVI OD ZANATA
Položaj budale ili lude na srednjovjekovnom dvoru ipak nije bio tako jednostrano skaredan i nakaradan kako nam ga prikazuje popularna kultura. Prepoznatljiva flambojantna odežda, jeftini trikovi i frivolno kreveljenje bile su karakteristike uličnih zabavljača, ali dvorske lude izvršavale su, osim dužnosti da razonode, i brojne dužnosti koje bi možda bolje pristajale kraljevim najbližim saradnicima ili ministrima.
Ovi ljudi su, pored komičarskih i akrobatskih vještina, neophodnih u službi, nerijetko bili obdareni i visokom inteligencijom, bogatim obrazovanjem, ali i jednom neočekivanom dozom integriteta. Luda je igrala svoju karikaturalnu ulogu u poslovima diplomatije, savjetništva, ali i u vojnim operacijama, podižući moral sopstvenih trupa ili čak provokacirajući neprijateljske. Ono što je, iz perspektive današnjice, najzanimljiviji aspekt ove titule, jeste njen fascinantan odnos prema pojmu slobode. Ludi je bilo dozvoljeno ono što je običnom čovjeku nezamislivo; dok je u bilo kojem drugom slučaju uvreda izrečena na račun kraljevskog dostojanstva bila kažnjiva smrću, ovima je, makar u teoriji, zakon to dozvoljavao.
Neuobičajena sloboda kakva je bila prerogativa dvorske budale nametala je ovoj i određeni broj neprijatnih odgovornosti poput uloge glasnika u komunikaciji s neprijateljem ili kraljevog ličnog dostavljača loših vijesti. Suveren bi ovu službu nagrađivao tako što bi ludu držao najbliže sebi, povjeravajući joj dileme ili razmišljanja koja bi, po stepenu intimnosti prevazilazila čak i ona povjerena najbližim saradnicima. U vremenima koja su obilježena autokratijom i potlačivanjem, sloboda je bila privilegija blesavih od zanata.
ZEMLJA SLOBODE I MOGUĆNOSTI
Nema tog civilizacijskog ili tehnološkog napretka i razvitka koji bi čovjeka otuđio od njegovih sitnih, rudimentarnih zadovoljstava. Kako su se brojne tradicije i prakse iz davnina, u svom prosvećenijem obliku zadržale do današnjih dana, tako je i funkcija lude, poprimivši nove, raznovrsne oblike, procvjetala u eri građanskih sloboda i slobode govora.
Kada je Don Rikls, proslavljeni američki komičar, stasavao i klesao svoj talenat usmjeravajući ga u pravcu ideje humora uvrede čiji će začetnik postati, američki san slobode, jednakosti i mogućnosti, izgledao je ostvaren, a Sjedinjene Države projektovale su omamnu sliku utopističkog društva. Rikls karijeru komičara otpočinje tokom zlatne ere Holivuda, u rastućoj neonskoj metropoli Las Vegasa, sarađujući sa ikonama američke kulturne pozornice kao što su Frenk Sinatra, Din Martin ili Džoni Karson.
Rikls je takođe i „govorio“ na inauguraciji četrdesetog predsjednika Sjedinjenih Država, Ronalda Regana, čime se upotpunjuje paralela sa srednjim vijekom, potvrđujući još jednom postojanost intrigantnog odnosa vladara i lude. Improvizovani stil Dona Riklsa utemeljen je na živoj razmjeni s publikom, direktnim, visprenim uvredama, najčešće se koristeći nacionalnom, etničkom i vjerskom raznolikošću naroda SAD. Rikls se posprdavao sa sopstvenim, židovskim porijeklom, sa američkim ircima, italijanima, škotima, njemcima, crncima, a smatrali su ga toliko demokratičnim da ismjeva svakoga podjednako i bez izuzetka.
Generacija američkih komičara na čijem je čelu stajao Don Rikls uzela je svoga učešća u stvaranju atmosfere slobode i tolerancije kojih su u predstojećim decenijama Sjedinjene Države bile samoproklamovani uzor. Rikls je dobronamjeran ton svojih uvreda uvijek objavljivao tako što bi se, na kraju svojih nastupa, sa nekoliko toplih rečenica iskupio za lavinu bespoštednih poruga koja im je prethodila. Zajedništvo u smijehu bilo je najučinkovitiji instrument ukidanja klasnih, etničkih ili ideoloških razlika.
POD JARMOM UVREĐENOSTI
Ipak, istorija prečesto pokazuje i humorističnu naklonost ka ironiji. Tako je slučaj komedijant, kako ga je lijepo ispjevao Crnjanski, imao za volju da se upravo na sjevernoameričkom kontinentu, nekadašnjem bastionu slobodnog govora i mišljenja začne klica jedne nadasve opresivne ideologije. Pored ideoloških i političkih neistomišljenika, na udaru cancel kulture prvi su se našli komičari. Paradoks je u tome da su oni, koji su u navodno najopresivnijim i najmračnijim vremenima ljudske povijesti zadržavali pravo na slobodan i nesputan govor, danas, kada je čovjek slobodniji no što je ikada bio, zbog svog humora stigmatizovani, omraženi i protjerivani.
Komedijant-luda, da bi ostvario svoj pun potencijal (obavljao svoj zanat), danas mora da postane vinovnik galgenhumora, da psuje kao Vlah s koca ili da savije kičmu pred jednoumljem aktuelne ideologije, služeći u svrhu dnevne politike, a ostavljajući humor po strani.
Mali broj društvenih ideologa našao se p(r)ozvan da stane „u zaštitu“ manjinskih i ugroženih socijalnih grupacija, našao se uvređen u njihovo ime, a kao zadovoljenje za uvredu koju sam uopšte i nije pretrpio zahtijeva glavu najpotrebnijeg našeg sluge – komedijaša. Kada osjećaju uvređenosti date prvenstvo nad osjećajem smijeha, gnijev i sujeta odnose pobjedu nad radošću, a oduzimajući narodima mogućnost da se, u vedrom tonu, izruguju jedni s drugima i sami sa sobom, sa ljudskim slabostima i kapricima, širite provaliju koja postoji među njima i njihove različitosti postaju nejasnije i omraženije, a stvarate jednu homogenu naciju neslobodnih, pretvornih i monotonih imbecila, potpuno lišenih sposobnosti da se smiju.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.
