U toku posljednjih nekoliko decenija, skandinavska je „škola” filma zauzela svoje mjesto kao jedna od najkvalitetnijih i najcjenjenijih u Evropi i svijetu, prije svega su egzinstencijalne teme i melanholičan ton učinile ovaj stil prepoznatljivim, relevantnim i uticajnim. Opus jednog od njegovih začetnika i nesumnjivo najvećeg stvaraoca Ingmara Bergmana, čini nam se da ipak ponajviše duguje bogatoj njemačkoj kulturi. O tome nam svjedoči činjenica da je Bergmanovo djelo, pored toga što je ovjenčano sa tri prestižna oskara, ujedno nagrađeno i „Geteovom nagradom” grada Frankfurta, nagradom koju su prije Švedskog režisera dobijali, između ostalih, Đerđ Lukač, Tomas Man i Karl Jaspers.
Bergmanove teme su nerijetko gotičke i srednjovjekovne, a njegov stil odiše tipično germanskom dubinom humanističke religioznosti, u vječitom obnavljanju pesimističkog preispitivanja čovjekove vjere koje nerijetko koketira sa granicama fatalnog ateizma. Njegov čuveni Sedmi pečat, kao i Trilogija vjere, predstavljaju odličan uvod u grandiozno Bergmanovo djelo, ali nijedan nam film ne prenosi toliko direktno i u tolikoj mjeri suptilnosti stila i unutrašnjeg svijeta velikog Šveđanina kao što to čini Djevičanski izvor iz 1960.
FORMA SREDNJOVJEKOVNE BALADE
Pisan po uzoru na srednjovjekovnu skandinavsku baladu, scenario u potpunosti preuzima jednostavnost njene strukture, a melanholičnu atmosferu pjesme vješto spaja sa deset godina starijim filmskim uzorom – Rašomonom Akire Kurosave. Prva polovina filma u potpunosti je vjerna svom ,,primitivnom” uzoru, tempo je spor, sentimetalan, dijalozi gotovo banalni, a prikazi hrišćanske porodice velmože Torea, sa naglaskom na obožavanje razmažene kćeri jedinice – djevice Karin, bajkovit je, i nimalo stran matricama i naše stare narodne književnosti.
ZLOČIN I OSVETA
Mlada Karin napušta porodično imanje kako bi u seoskoj crkvi zapalila svijeće i primila Svetu tajnu pričešća, ali na putu ka crkvi sreće tri stočara. Njena naivnosti i lakovjernost bivaju odlučujući za njenu tragičnu sudbinu, kao i za naglu, doduše ranije anticipiranu, promjenu u lagodnom i sentimentalnom toku filmu – Karin biva silovana i brutalno ubijena od strane dva starija mladića, a zločinu svjedoči njihov najmlađi brat. Mračne note kojima je oslikan ovaj zaokret u radnji filma, kompozicionom perfekcijom smješten u sam njegov centar, neće napuštati narativ sve do samog završetka.
Igrom slučaja stočari te noći traže utočište u kući Torea, oca mlade djevice, koji, saznavši za njihov zločin, i nakon moralnog preispitivanja , skrhan bolom zapada u osvetnički trans i ubija sva tri mladića. Scene nasilja u ovom filmu, kako prvobitnog zločina silovanja i ubistva tako i Toreove osvete, toliko su potresni i realni da bismo ih bez ustezanja mogli nazvati modernima. Zločinu, kao ni osveti, ne predstoje duge i patetične blokbasterovske besjede, postoje samo tiha, gorka kontemplacija, i brutalnii čin grijeha koji je prati.
HRIŠĆANSKI MOTIVI
Religijske slike neizbježan su dio gotovo svakog Bergmanovog ostvarenja. Postavljajući pitanje problema moralnosti i grijeha, čovjekove pozicije u svijetu kao i njegovog odnosa sa Tvorcem čije je postojanje u pozitivističkom smislu u najmanju ruku upitno, težište filma prebacuje se sa klasično tragične sudbine djevice Karin na osjećanja i djelovanja njenog oca Torea, a od reinterpretirane balade, u koju je ovaj film prijetio da se pretvori, transformiše se u psihološku egzinstecijalnu dramu da bi se zatim, stremeći ka nedostižnim visinama, zaokružio u svetačko-hagiografsku povijest, ne gubeći pritom gorku melodiju humanističkog raspleta i arhetipske osnove na kojoj je sagrađen.
Toreova teodiceja nad tijelom ubijene ćerke pretvara se u pokajanje i potresnu molitvu kojom se luk radnje vraća svojem izvoru (film započinje porodičnom molitvom za stolom), a na mjestu na kojem je ležalo tijelo nesrećno stradale otvara se djevičanski izvor. Ovim se dovršava razvoj ne samo Karin, koja, kao nevino stradala, po hrišćanskom učenju zadobija svetački oreol, već i njenog oca Torea, kao i pastorčeda porodice, poštovaoca mnogoboštva i trudne djevojke Ingeri, posljednjeg svjedoka i moralnog saučesnika zločina, koji na novonastalom izvoru peru ruke i lica, čime njihovi grijesi, kao i njihove sudbine – bivaju iskupljeni.
TEKST: PETAR ROCA
Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.