Tag: roman

Đorđe Balašević − Panonski mornar

Đorđe Balašević − Panonski mornar

Činjenica je da na Balkanu imamo veoma dobrih pevača. Međutim, nema mnogo onih koji su cenjeni i poštovani. Čovek koji je svojim stvaralaštvom, tekstovima svojih pesama, te i samim izvođenjem pesama zadobio veliko poštovanje ljudi, jeste Đorđe Balašević. Koliko zapravo znamo o ovom velikom umetniku 

Lik Sofke u romanu „Nečista krv”

Lik Sofke u romanu „Nečista krv”

Borisav Bora Stanković je bio ugledni sprski pisac i romansijer. On je rođen u Vranju 31. marta 1876. godine gde je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Završio je Pravni fakultet u Beogradu 1902. godine i oženio se. Cenjeni Bora je umro 22. oktobra 1927. godine 

Biće i bivstvovanje u Iskri života

Biće i bivstvovanje u Iskri života

Erih Marija Remark obično ima naviku da vas uljuljka stilskom težinom. Njegovi romani su teški za čitanje i zbog tema kojima se bave, ali i zbog načina na koji su napisani.  Stoga, ako vam je ova pomisao mučna, pored najpoznatije: ,,Na zapadu ništa novo”, jedan od najdinamičnijih romana je ,,Iskra života”


Čudno je, zapravo, ovaj roman je nastao inspirisan nakon saznanja da je njegova najmlađa sestra mrtva. Još jedna od brojnih žrtava nacističkog režima. Iako je on saznao za to tri godine nakon njene smrti, to ga nije sprečilo da ovom romanu pokloni šest godina svog života i taj roman posveti njoj. Pored te dinamičnosti koja ga odlikuje, ovo je verovatno i delo kom se najviše posvetio sa novinarske i analitičke perspektive. Čitao je radove i vodio na stotine razgovora sa ljudima koji su bili u logoru i nekako pobegli. Tri puta je iznova počinjao da piše roman i, u potpunoj suprotnosti sa svojim umetničkim uverenjima, jedino je za ovaj roman osećao potrebu da ga detaljnije pojasni u posebnim radovima.

 

 

 

Delo ima 25 poglavlja i prati priču zatvorenika u fiktivnom koncentracionom logoru nazvanom Mali logor.  U toj grupi posebno se bavi onim ljudima koji su najduže u logoru. Kako se radnja odvija samo nekoliko meseci pre kraja leta, to se oseti u vazduhu, pa tako ovi ljudi dobijaju snagu, nadu i novu iskru života. Kada se začuju bombe u lokalnom gradiću, zatvorenici počinju da kuju plan kako da oslobode kamp koji kulminira konačnim sukobom.

 

Тaj analitički pristup delu razlikuje ovo Remarkovo delo od ostalih kojima pristupa umetnički. Omogućio je da najverodostojnije prikaže sve grozote koncetracionih kampova poniženja, ubistava, medicinske eksperimente, glad, i na kraju čak i manjak empatije među samim zatvorenicima, koji je najosetniji kada su u priču uključeni zatvorenici komunisti  i kada su oni priključeni kovanju tog plana za oslobađanje.

 

 

 

Kao i u većini Remarkovih dela, glavna pouka je zapravo o svim užasima nacističkog režima i kako ne smemo da dozvolimo sebi kao čovečanstvu da nam se ikad ponovi išta slično. Pored standardnog motiva, još jedan gotovo stalan motiv, tj. pouka, u Remarkovim delima je važnost ljubavi u najgorim situacijama – Buher i Rut opstaju samo zbog onoga što osećaju jedno prema drugom. U ruševinama njih dvoje pronalaze utočište na nekoliko dana, nakon čega traže novo utočište. Naravno, ne govori samo o romantičnoj ljubavi. Prijateljska ljubav u logoru ume često da pomogne da se izgura noć kada se naročito gladuje.

 

 

Unikatan motiv u odnosu na ostale Remarkove romane je zapravo pitanje identiteta. Glavni lik je zatvorenik 509 i on je već u potpunosti zaboravio svoje ime, čak i po oslobođenju. Posle njegovoj smrti on samo to i ostaje, kostur broj 509. Sebi je iznova i iznova postavljao pitanje koliko je važno i da li je imalo važno ko je on bio, ko će biti. U logoru je znao vrlo dobro da je to previše optimistično pitanje i da je bolje za njega da bude samo 509, i svaki trenutak u kom se on seti svoje prošlosti podseti ga na njegovo biće sada. Ovde su biće i bivstvovanje navedeni u potpunosti u duhu filozofije Martina Hajdegera, jer se čini kao da ih se i Remark i 509 skroz pridržavaju i vide 509 kao individuu kroz te okvire.

 

 

 

Stoga se postavlja pitanje: Šta određuje naše postojanje? Naš socijalni identitet ili naše lično postojanje? Ili oba? Možda 509 umire i nikada ne pruži svoj odgovor, a možda odgovora i nema.

 

 

 

TEKST: BOŽIDAR MILOVAC

Božidar Milovac je student Žurnalistike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Obožava pozorište i šah, a pored toga čita, piše i nema pojma šta radi sa životom. Zna samo da jednog dana želi da objavi po koju knjigu i da nađe neki dobar list, to je valjda dovoljno. 

Recenzija romana Mome Kapora – Una

Recenzija romana Mome Kapora – Una

Memoari jednog… Nemam hrabrosti da od ovoga pravim analizu, to je već previše stručno. U pitanju su memoari jednog doba, to sam, čini mi se, hteo reći na početku. Možda ipak memoari jedne ljubavi? Memoari jednog vremena? Memoari jednog čoveka? Jednog društva? Jedne komune? Sunovrata? 

Slika Dorijana Greja – portret ljudskih duša i poroka

Slika Dorijana Greja – portret ljudskih duša i poroka

Čudesno je zastrašujuć jedini objavljeni roman Oskara Vajlda . Zabrinjavajuća, stilski bajna, preispitujuća i doista čudesna priča.  Poznato je da su za istim stolom nastali i Šerlok Holms i Dorijan Grej. Jedan je svakako popularniji, ali ovaj drugi roman nudi nešto potpuno drugačije. U pitanju 

Moda u Ficdžeraldovim romanima

Moda u Ficdžeraldovim romanima

Frensis Skot Ficdžerald bio je američki pisac, čija se književnost smatra paradigmom doba džeza. Bio je deo izgubljene generacije, strastveni pušač i pisac koji je najbolje uspeo opisati čuvenu džez eru, poroke, buržoaziju, američki san i ogromnu ulogu materijalizma u životima ljudi dvadesetih godina minulog veka. Najvažnija dela koja je ostavio iza sebe su čuveni romani Veliki Getsbi, Blaga je noć, Lepi i prokleti, Ova strana raja i Poslednji tajkun   roman koji je objavljen posthumno. Ono što je zajedničko ovim romanima jeste lanjski život koji je odisao u njima, imućnost koju su delili likovi, ljubav prema hedonizmu, ali i moda.

 


DVADESETE GODINE DVADESETOG VEKA

Moda koju nam Ficdžerald velikodušno približava svojim romanima, bez obzira na to što je od te modne ere prošlo 100 godina, mnogo liči na život koji su dame i gospoda vodili nakon Prvog svetskog rata. Dvadesete godine 20. veka, su se drugačije zvale i Oluja dvadeset ili Zlatni dvadeset.

 

To je bio period art deco-a, radija, bioskopa, cvetanja noćnog života, uživanja u životu i puno plesanja. Do Prvog svetskog rata, su se i dalje osećali tragovi mode i ponašanja ljudi iz 19. veka. Korseti i duge haljine zamenile su se haljinama koje otvaraju žensko telo, slušala se neka nova muzika, vozio se Ford Model A, žene su počele da grade svoje karijere i da uživaju u pušenju cigareta Black cat.

 

Moda je pre svega diktirala novi ideal ženskog fizičkog izgleda.

 

Haljine direktne siluete krojene su isključivo za žene uskog dečjeg struka bez velikih grudi. Te haljine su bile kratke, do kolena, dugi rukavi su nestali, a leđa su uglavnom obnažena. Haljine su se krojile tako da u njima bude udobno plesati. Najviše se igrao američki tango, valcer i čarlston, prema tome su žene nosile haljine u skladu sa vrstom plesa, nosile su kratke haljine sjajnih tkanina, obuvale su cipele na kojima je dominiralo krzno ili perje.

 

Perle, šljokice i vez su pomogli u stvaranju glamuroznog noćnog izgleda.

 

Pored haljinica za noćne igranke i ispijanje koktela na imućnim žurkama, lepotice iz Velikog Getsbija nosile su na glavama satenske trake ukrašene cvećem ili perjem. Preko dana su bili popularni zvonasti šeširići, kape u obliku poklopca. Noću su nosile duge satenske rukavice raznih boja, koje su držale dugačak držač cigareta.

 

Dnevna varijanta rukavica podrazumevala je kraće čipkaste rukavice, najčešće bele boje. Ipak, žene koje nisu nosile rukavice su zbog novog načina pušenja dobile alternativnu opciju. Pojavio se obojeni lak za nokte, te je to zahtevalo da žene uvek da imaju uredne i sređene nokte i negovane ruke.

 

Moda uključuje i nakit, a nakit je bio glavni aksesoar žena. Niska bisera se nekoliko puta motala oko vrata, a dužina je mogla stići i do struka. Nosile su upečatljive naušnice i ogromne narukvice. Veliki akcenat se stavljao na nakit kao zaštitni znak mode dvadesetih.

 

 

ŠLJOKICE I AJLAJNERI

Kad je u pitanju frizura žena, frizure su podsećale na dečje frizure malih devojčica, ali i dečaka. Kosa je bila izuzetno kratka, malo ispod ušiju, sa blagim talasima. One žene koje se ipak nisu usuđivale da seku kosu, nosile su loknice i talase, a kosu im je držao zavoj od elegantnih tkanina, čipke i bisernih perlica.

 

Šminka je podrazumeala svetlije tonove. Večernje varijante su se odlikovale usnama boje crvenog vina, obrve su bile tanke i u obliku luka. Najjači fokus je bio na očima na kojima su plesale tamne senke, crni ajlajner i veštačke duge trepavice na kojima su nalepljene perlice i šljokice.

 

Muškarci nisu imali tako složen stil oblačenja i uopšte fizičke pojave. Dominirao je klasičan stil odevanja. Široke flanelne pantalone i jakne prekomernog struka su krasile gospodu. Cipele su bile dizajnirane tako da omoguće udobno plesanje, šeširi su postali izuzetno popularni. Pušenje nije važilo samo za dame. Skoro da je bilo nemoguće uočiti muškarca u odelu koji stoji za barom bez tompusa i džina, dok dim cigarete nad njim lebdi.

 

TEKST: ANA ADAMOVIĆ

Ana Adamović je studentkinja žurnalistike, ljubitelj antičke filozofije i zaljubljenik u književnost. Inspirisana Platonovim mislima i filmovima Grejs Keli, preko knjiga Justejna Gordera i muzike Brusa Springstina, prenosi vam svoje ideale, savete i razmišljanja.