Kratka istorija sedme umetnosti

Kratka istorija sedme umetnosti

U vreme Antičke Grčke uspostavljena je sistematizacija prema kojoj se kao umetnost prepoznaje šest oblasti ljudskog delovanja: arhitektura, ples, vajarstvo, muzika, slikarstvo i književnost. Tek je 1911. godine francuski filmski teoretičar – Ričoto Kanudo – ovom spisku dodao i film, kao sedmu umetnost. Lista ovde nije potpuna. Budući da je veza između fotografije i filma neraskidiva, savremeni teoretičari postavljaju fotografiju na osmo mesto.


NAUKA PRE UMETNOSTI

Da bi se stvorila filmska iluzija pokretnim slikama, bilo je neophodno da se otkrije mana ljudskog oka, poznata kao retinalna perzistencija. Piter Mark Rože ju je definisao kao sposobnost mrežnjače da percipira primljenu sliku dvadesetinu do jedne petine sekunde nakon što bi slika bila uklonjena iz vidnog polja. Kasnije je ovo zapažanje prošireno uvidom da zapravo mozak prima nadražaje, odnosno impulse koje ne uspeva da opazi kao zasebne.

Zahvaljujući tome tome ljudsko oko je u stanju da percipira kretanje slika kao pokret. Stoga i naziv pokretne slike (motion pictures). Standardna postavka podrazumeva snimak sa 24 sličice (frame) u sekundi, što je najmanji broj zamrznutih slika koje poređane jedna iza druge na filmsku traku, odaju utisak pokreta koji vidimo na platnu.

UMETNOST PRE SVEGA

Period renesansne umetnosti doveo je do toga da se umetnici toga doba pozabave pitanjem perspektive. Među njima se istakao Leonardo da Vinči, u čijim spisima je pronađen nacrt za kameru opskuru, odnosno mračnu komoru. Time se bavio i Albreht Direr, a ovaj izum se smatra pretečom današnjih fotoaparata.

Italijanski naučnik Đovani Batista dela Porte je razradio principe kamere opskure u svom delu Čarolija prirode (Magia Naturalis), iz 1558. godine. Čuvena čarobna lampa predstavljala je još jedan korak napred, u 17. veku. Hromatrop, eidotrop i kikloidotrop su predstavljali izume 18. veka, kao i eidofisikon. Pronalasci koji su usledili kasnije predstavljali su, sa istorijske distance posmatrano, preteče kinematografije kakvu poznajemo danas.

Među prvim izumima nastao je taumatrop, možda i najjednostavniji od svih. Kartonski krug bi imao po jednu sliku na obe strane i sa obe strane bi bio privezan za uzice. To je omogućavalo brzo okretanje kruga, te postizanje optičke iluzije i brze smene slika sa kruga. Diorama se pojavila 1822. godine, kao plod saradnje francuskog dvojca Kloda Bratona i Luja Dagera, koji je dao svoj doprinos i u razvoju fotografije (dagerotipija). Kasnije je Belgijanac Žozef Plato izumeo fenakistoskop, a Austrijanac Simon Riter fon Štamfer stroboskop, 1832. godine.

To je predstavljalo pomake u savladavanju optičkih iluzija, što je bilo aktuelno do 60-ih godina devetnaestog veka, nakon čega je nastao zootrop. 1 To nas dovodi i do izuma Francuza Emila Rejnoa, čuvenog po patentiranju Rejnoovog praksinoskopa, 1876. godine. On je koristio duže prozirne trake i projekciona sočiva kako bi prikazivao tzv. svetlosne pantomime (Pantomimes Lumineuses) u Optičkom teatru (Théâtre Optique). Ove projekcije se smatraju začetkom kinematografije, koju su kasnije unapredila braća Limijer.

PRVBI VIDEO ZAPIS

Nešto više od trinaest godina pre uspeha braće Limijer, u Lidsu je napravljen snimak koji je u Ginisovoj knjizi rekorda upisan kao prvi sačuvani film. Autor je Luj le Prins (Louis Aimé Augustin Le Prince), a naziv snimka je Baštenska scena iz Raundheja (Roundhay Garden Scene). Film je snimljen sredinom oktobra 1888. godine u dvorišnoj kući Džozefa i Sare Vitli, u Lidsu. Često zapostavljan u istoriji filma, snimak je sadržao 12 frejmova i trajao je 2,11 sekundi.

ROĐENDAN KINEMATOGRAFIJE

Kuriozitet u vezi sa kinematografijom je što možemo reći da pouzdano znamo kada je njen rođendan, barem kada se radi o savremenom poimanju iste. Prva filmska projekcija je održana 28. decembra 1895. godine. Pariski restoran Gran kafe je bio mesto gde su – sada već čuvena – braća Ogist i Luj Limijer prikazali film Ulazak voza u stanicu. U sali je nastao opšti metež tokom projekcije, jer je publika bila uplašena prizorom koji vidi na platnu. Ono što danas nazivamo filmskim jezikom bilo je nepoznanica u to vreme, pa su gledaoci – nenaviknuti na takve prizore – mislili da će voz pojuriti ka njima.

Bliži se 127. rođendan kinematografije. Kako su i sami priznali, Limijerovi uopšte nisu imali nameru da se bave distribuiranjem filma na način kako se to radi danas. U knjizi Istorija filma 2 Dejvida Perkinsona zapisane su reči Luja Limijera: Moje delo je usmereno ka naučnim 1 U sklopu stalne postavke Jugoslovenske kinoteke moguće je videti neke od izuma koji su uticali na razvoj kinematografije 2 Perkinson, D. (2014). Istorija filma. Beograd: Dereta, str. 7. istraživanjima. Nikada se nisam bavio onime što se naziva produkcijom. Nijedan od braće sigurno nije mogao ni da sluti da su na pragu otkrića koje će zauvek promeniti umetnost, samim tim i čovečanstvo.

TEKST: DANIJEL SAVIĆ

Danijel Savić je apsolvent Fakulteta savremenih umetnosti. Voli umetnost, jer asocira na slobodu. Zanimaju ga priče i fotografija i nada se da će ih objaviti jednog dana. I priče i fotografije. U idealnom svetu piše, režira i igra u filmovima.