Džez – inspiracija i improvizacija

Džez – inspiracija i improvizacija

Kada je Hari Heler, samoproklamovani duhovno-estetski nasljednik Mocarta i Getea i antijunak Heseovog fantazmagoričnog romana, „Stepski vuk“ iz 1927. odlučio da se odrekne komfora svoje kreativne melanholije i otvori se za novi, vanjski svijet, dočekala ga je atmosfera prostranih hala za igru i, što je nama ovom prilikom najinteresantnije – jednim sasvim novim zvukom. Muziku džez orkestara, koji su se u to vrijeme tek počeli pojavljivati u Evropi, njemački romansijer opisao je kao neobuzdanu, divlju i, prije svega, primitivnu.


TEST VREMENA

Nije mali broj intelektualaca predratne Evrope koji su izražavali sličan stav, koji su na američki džez gledali kao na kulturni korak unazad, od prefinjene duhovnosti klasike do podilaženja popularnom ukusu i jeftinom zadovoljavanju niskih nagona. Danas, skoro čitav jedan vijek kasnije, ovaj žanr muzike, estetski i tehnički govoreći, na jednako je dobrom glasu kao najveća ostvarenja blistave evropske klasike, a, paradoksalno, njegovi su ljubitelji sada nerijetko ti koji upadaju u zamku muzičkog i intelektualnog elitizma.

 

U posljednje vrijeme, klasična muzika i džez pominju se u istom dahu kao najmonumentalnija dostignuća u ljudskoj istoriji, a sličnosti između ova dva stila daleko premašuju određene, duhom vremena lako objašnjive razlike.

 

 

 

STILSKE KARAKTERISTIKE

Sklonost ka polifoniji i velikom broju modulacija, snažni i kompleksni ritmički šabloni, kao i guste i naizgled haotične teksture, samo su neki od muzičkih metoda koje u toj mjeri posjeduju jedino džez i klasika. Ukoliko je bluz, koji sa džezom dijeli mnogo više od zajedničkog porijekla, svojevrsan dodir narodnog s popularnim koji je definisan njegovom jednostavnošću, slobodom i sirovom, beskompromisnom dubinom emocije, onda je džez, u smislu kompleksnosti i raznovrsnosti, makar u svojim kasnijim fazama u pravom smislu riječi popularni nasljednik klasike.

 

 

Džez je, kao malo koji drugi muzički pravac, vremenom toliko evoluirao i napredovao da se iz njega izrodio veliki broj autentičnih podžanrova: toliko veliki da je nemoguće na ovako ograničenom prostoru osvrnuti se na svaki od njih; teško je povjerovati da optimistični ton Luja Armstronga ili vokalna virtuoznost Ele Ficdžerald može dijeliti mnogo toga zajedničkog sa uznemirujućom dubinom trube Majlsa Dejvisa ili kompozicionim genijem Džona Koltrejna.

 

 

Dugujući ovoj raznovrsnosti, ali čini nam se prije svega tom čudnom spoju izrazite kompleksnosti i klasične tehničke zahtjevnosti sa neizbježnim naglaskom na improvizaciji kojom, u džezu kao u malo kom drugom muzičkom pravcu, lični doživljaj muzičara postaje dominantni imperativ, rizikujući ponekad da zarad autentičnosti zapadne u avangardnu neshvatljivost, džez je danas po mnogima, iznad bluza, kantrija, roka ili hip hopa, najznačajniji proizvod nesumnjivo bogate američke muzičke kulture.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.