Da li živimo u percepciji percepcije sebe?

Da li živimo u percepciji percepcije sebe?

Da li ste dobri za svoju okolinu i ispunjavate tuđa očekivanja ili radite na svojim ciljevima da biste se osećali dobro? Koliko često se nađete u situaciji da preispitujete sopstvene stavove, ideje i misli zbog mišljenja i stavova druge osobe? Dovodite li u pitanje validnost svog mišljenja samo zato što se drugo mišljenje razlikuje od vašeg? Zbog čega vrednujete tuđe gledište više od svog? Šta je to u vama što vam govori da treba poslušati drugoga?


ŠTA BISMO RADILI DA U NAŠEM REČNIKU NE POSTOJI REČ POSLUŠATI?

 Poslušaj mamu i tatu oni znaju bolje od tebe, poslušaj tetku ona ima mnogo godina iskustva, poslušaj babu jer stariji se poštuju, a samim tim i slušaju. Da se lično nisam susrela sa ovim, ne bih mogla ovako dobro da razumem slične situacije, a verujem da i među vama koji ovo čitate, postoje ljudi koji se prepoznaju.

 

U mom životu se podvukla crta, i to onda kada sam shvatila da ne bih upisala fakultet koji želim i da ne bih otišla na svoj prvi razgovor za posao, da sam slušala šta mi je u tom momentu govorila moja okolina. Zato imam pitanje za vas. Šta bi bilo kad bi vam neko rekao da sve ovo NE MORATE? Šta bi se tačno promenilo?

 

 

 

PROMENA JE REŠENJE

Sigurna sam da ne postoji prekidač za upali/ugasi u vašoj glavi i da su ovo ukorenjeni obrasci. Međutim, promena je uvek opcija. Ka promeni se hoda kada više ne znate da hodate svojim nogama, a ni u svojim već tuđim cipelama, kad ste premoreni od ispunjavanja spiska očekivanja vaše bliske okoline. Promena je rešenje.

 

Niko ne kaže da je lako i brzo, samo verujte da je izvodljivo. Ljudi se uplaše celog tog procesa, jer se njihova patnja nadvila iznad njih kao crni oblak.   

 

 

 

LIČNOST IZ OGLEDALA

Kao student sociologije, izdvojila bih jednu rečenicu poznatog sociologa Čarlsa Hortona Kulija, da bih vam bolje približila sve o čemu sam do sad govorila. Kuli je napisao 1902. godine: Ja nisam ono što mislim da jesam, i nisam ono što ti misliš da jesam. Ja sam ono što mislim da ti misliš da jesam. On govori o identitetu koji je određen onim što drugi misle o nama ili preciznije, onim što mi mislimo da drugi misle o nama. Ovu specifičnu pojavu jurenja za izobličenim odrazom iz nečijih tuđih snova, Kuli naziva ličnost iz ogledala. Mi tada živimo u percepciji percepcije sebe i gubimo svoje stvarno ja.

 

Zato je ključno pitanje – da ste dobri ili dobro?
Da ste poslušni ili da se dobro osećate u svojoj koži?

 

 

 

TEKST: JELENA VUKOMANOVIĆ

Jelena Vukomanović je student četvrte godine sociologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i vršnjački edukator u projektu Mind The Mind, o mentalnom zdravlju. Zaljubljenik je u knjige, prirodu, pomaganje ljudima, zagrljaje i rok muziku. Najveći cilj joj je da nakon fakulteta upiše edukaciju za psihoterapeuta i da uživa u tom pozivu celog svog života.