Autentična egzistencija – Norm Mekdonald

Autentična egzistencija – Norm Mekdonald

Ništa ne vrši toliko nasilje nad idealom autentičnosti, kao što je to slučaj sa lažnim, neiskrenim smijehom. Pritom u ovaj fenomen ne ubrajamo sasvim shvatljive i uobičajne izraze elementarne pristojnosti i uljudnosti, ne mislimo na blagi, ljubazni osmijeh kojim unučad odgovaraju na humorističnu dogodovštinu njihovog djeda, prepričanu već osamstoti put; mislimo na glasno i napadno cerekanje gomile pred izlizanim i besadržajnim opštim mjestima koje je ova jednoumno proglasila za dobar ukus. Koliko nas se, međutim, može pohvaliti da, na dnevnom nivou, uspije da se odupre gravitaciji samoodržanja i plitkog konformiteta, i opstane, svoj na svome, uprkos snažnom pritisku društvenog ugovora? Jedan je svakako mogao. Norm Mekdonald.


PROTIV STRUJE

Kanadski humorista, Norm Mekdonald, nije bio jedan od onih komičara kojima je najveći imperativ bio da osvoje simpatije publike, da se prilagode odeređenom popularnom ukusu i, bez pretjeranog rizika, dođu do ogromne slave i bogatstva. Nije, s druge strane, nastojao da bude ni „otpadnik ”, nije se uzdizao na nivo buntovnog intelektualizma i zapodjevao donkihotovski uzaludnu, ali slave dostojnu borbu protiv postojećeg poredka. Jednostavno, Norm je činio što mu se dopadalo; trudio se da zabavi sebe, i to je funkcionisalo, i još kako.

 

 

 

U jednom od rijetkih „ozbiljnih” intervjua koje je dao, na pitanje koliko je lako, u vrijeme koje kao da podsjeća na sopstvenu lošu parodiju, baviti se komedijom, Norm odgovara da je dobrim komičarima teže, dok je lošim mnogo lakše. I zaista, nije mu bilo lako da se održi u toj svojoj autentičnosti, da konstantno odbija da se koristi obrascem lakih i očekivanih šala za koje postoji potražnja u ideološki obojenom društvu koje komediju razumije u ključu predviđenih normativa koje valja doslijedno pratiti i redovno reprodukovati.

 

Zbog svjesnog ili nesvjesnog odbijanja da se, kako sadržajem, tako i formom svog humora, prilagodi ovim „normativima” , kanadski humorista je bio nemalo puta izviždavan, otpuštan sa televizijskih emisija, čak istjerivan iz određenih američkih saveznih država; kod kolega komičara, ovaj nonšalantni pristup komediji obezbijedio mu je, međutim, ugled jednog od najhrabrijih i najbeskompromisnijih, i svakako najduhovitijih javnih ličnosti današnjice.

 

 

 

IZNENAĐENJE

Najvažniji aspekt komedije je element iznenađenja, veli Norm, a kada ispričate vic kojem se neće nasmijati niko, to je prilično veliko iznenađenje. Šalu, uslovno govoreći, na stranu, Norm Mekdonald je u svojim nastupima uživao u stvaranju bolno neprijatnih situacija, bilo da se radi o ljupkoj kombinaciji naivno-napadnih obrada aktuelnih tabu tema, ili njegovih prepoznatljivih reciklaža starih, prevaziđenih viceva.

 

Normovo pomjeranje težišta sa pančlajn efekta, na sam metod pripovjedanja, gotovo da je bez presedana u sve jednoobraznijoj američkoj kulturi humora. Nije Normu odmoglo ni njegovo duboko ali izvanredno prikriveno obrazovanje, tako da se u njegovom humoru, kako u sadržaju tako i u stilu, a naposlije i u jedinom romanu koji je za života napisao, često naziru suptilni i neočekivani uticaji svjetske, a ponajviše ruske književnosti.

 

 

 

Još više nego u samom tom uticaju, koji nije zanemarljiv, u odsustvu Normove želje da se razmeće svojim znanjem, u njegovom svjesnom naporu da se prikaže mnogo glupljim i jednostavnijim nego što jeste, ogleda se sva njegova veličina. Nekim komičarima, objasnio je Mekdonald, najvažnije je da izgledaju pametni, dok je smijeh samo kolateralna stvar. Ovim je prst uperen u brojne komičare, čak vrlo uspješne, poput Džordža Karlina ili Bila Mejera, kojima kao da je glavni cilj da publici govore sa svojevrsne moralne i intelektualne visine, a od toga, od nekoga ko je pametniji od svoje publike, u komediji nema ničeg goreg.

 

 

 

O SMRTI

Oštroumlje nije jedina stvar koju je Norm Mekdonald krio od javnosti: teška, neizlečiva bolest, od koje je kanadski komičar bolovao punih devet godina, a od koje će i preminuti krajem 2021. godine, za sve, osim za članove najuže Normove porodice, ostala je potpuna nepoznanica. Još jednom Norm odbija da krene lakim putem, da objavi svijetu svoju bolest i „borbu” i uživa u brojnim izrazima saosjećanja, sažanjenja i simpatije; već samim dugogodišnjim ćutanjem o sopstvenim patnjama zaslužuje, kao čovjek, najveći stepen poštovanja.

 

 

Kao komičar, međutim, zaslužuje i više od toga: već od samog početka karijere prisutna tema smrti, i univerzalnog čovjekovog straha od nje, kod Norma oduvijek snažno istaknutog, u posljednjim godinama njegovog života transformiše se u veličanstvenu, mekdonaldsovski dugo razvučenu šalu, šalu za čiji je sadržaj uzimao simptome svoje neobjavljene bolesti i spekulacije o svojoj eventualnoj sahrani, ispresjecanu šarolikim uticajima prestarele komedije i ruske literature, koja svoj efektni, neprikosnoveno iznenađujući „pančlajn” ostvaruje u samom činu stvaraočeve smrti!

 

 

Ne, zaista, takav se humor samo jednom rađa,

A ne umire – nikada.

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt