Antički gradovi i njihova jedinstvenost

Antički gradovi i njihova jedinstvenost

Zavisi od onog ko mi prilazi
Da li ću biti grob ili riznica blaga
Da li ću govoriti ili nemo ćutati
To zavisi samo od tebe
Prijatelju, ne prilazi mi ako nemaš želje.
                                                                                                              Pol Valeri

Antički gradovi pričaju veoma kompleksnu i jedinstvenu priču, u nastavku teksta, probaćemo da dočaramo bar mali deo nje.

 


GROB ILI RIZNICA BLAGA?

U antičkom Rimu postojalo je pravilo po kom su nekropole (mesta gde su preminuli bivali sahranjivani) smele da se nalaze samo izvan zidina grada. Potom bi ih Pluton odvodio u svet podzemlja, a Kerber bi se postarao da se njihove duše nikada ne vrate nazad. Danas nam jedino umetnost svedoči da su ti ljudi koračali antičkim ulicama. Kako su disali, voleli i mislili, antički gradovi pamte arhitektonska zdanja i dela skulpture.

 

 

 

O ARHITEKTURI

Antički hram zauzima značajno mesto u životima stanovništva. Jonski stubovi Partenona koji već vekovima dostojanstveno nose čitave kamene konstrukcije, svedoče nam o jednom davno prošlom vremenu. Karijatide (mermerne statue žena) na Erehtejonu u naborima elegantnih mermernih haljina, nastoje da nas samo zavaraju kako su krhke. Stolećima oni nose teret mnogo teži od kamenih blokova u čijim pukotinama čitamo o jednoj uzvišenoj tragediji, iščezavanju jedne kulture. Sličnu sudbinu dele veličanstvene piramide Egipta i vrtovi Vavilona davno uvenuli.

 

 

 

O SKULPTURI

Antički hram, kuća božanstva, uvek je u svom središnjem delu baštinio statuu Boga kom je građevima posvećena. Fidijin Zevs od slonovače, odeven u zlato, se uselio u Olimpiju 440. godine pre nove ere. Još pre 20 vekova, Apolonove zmije stegle su tela Laokona i njegovih sinova. Vinkelman će nam ukazati na paradoks koji ova skulptura nosi, odnosno na lepotu koja zadivljuje nasuprot motivima smrti i posrnuća. Jednak paradoks prati i stanovnike Pompeje, pepeo njihove tragične sudbine izvajao je njihov put u večnost.

Želim da radim sasvim drugačije, kao što niko nikad nije radio.

− Kao Ikar prvi da uzletiš?
Da.
− Ikar je poginuo, Isidore.
Ali je pre toga leteo, zar ne?
                                                                                          B. Pekić, Zlatno runo

 

 

 

ALI JE PRE TOGA LETEO, ZAR NE?

Kako nas antička mitologija obaveštava, Dedal i njegov sin Ikar želeći da pobegnu iz zatočeništva sebi prave krila od voska i perja. Iako upozoren, Ikar leti previsoko te mu Sunce topi krila, pada u more i umire. Možda je isto tako Antika letela iznad stroge mere, svesna kraja koji će uslediti. Vekovima posle, ona je vešto izmicala zaboravu, dok se napokon nije preselila u more neprolaznosti.

 

 

TEKST: MILICA TOPALOVIĆ

Milica Topalović, rođena je 2003. godine. Student je druge godine istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Pored pisanja bavi se i fotografijom.