Search Results: PETAR ROCA

Dijalog s Đavolom – F.M Dostojevski

Dijalog s Đavolom – F.M Dostojevski

Veli se, na na nekom mjestu, da čovjek ne živi samo svojim životom, već ujedno i životom svoje epohe. Tako i jedno stvaralaštvo, izniklo iz specifičnih duhovnih darova, napora i nastranosti pojedinca, ne može a da se čitavom svojom težinom ne oslanja na duh vremena, 

Vladika Nikolaj Velimirović i Rabindranat Tagor

Vladika Nikolaj Velimirović i Rabindranat Tagor

Priličan dio oblika komunikacija između dvaju suštinski različitih kultura iscrpšće se, dobrim dijelom, u stavovima ekstremnih krajnosti; s jedne strane, tu je negativan sud ksenofobije i nepovjerenja koji se temelji na nerazumijevanju i predrasudama. S druge strane, nailazimo na slijepo, gotovo autošovinističko odbacivanje sopstvene kulture 

Autentična egzistencija – Norm Mekdonald

Autentična egzistencija – Norm Mekdonald

Ništa ne vrši toliko nasilje nad idealom autentičnosti, kao što je to slučaj sa lažnim, neiskrenim smijehom. Pritom u ovaj fenomen ne ubrajamo sasvim shvatljive i uobičajne izraze elementarne pristojnosti i uljudnosti, ne mislimo na blagi, ljubazni osmijeh kojim unučad odgovaraju na humorističnu dogodovštinu njihovog djeda, prepričanu već osamstoti put; mislimo na glasno i napadno cerekanje gomile pred izlizanim i besadržajnim opštim mjestima koje je ova jednoumno proglasila za dobar ukus. Koliko nas se, međutim, može pohvaliti da, na dnevnom nivou, uspije da se odupre gravitaciji samoodržanja i plitkog konformiteta, i opstane, svoj na svome, uprkos snažnom pritisku društvenog ugovora? Jedan je svakako mogao. Norm Mekdonald.


PROTIV STRUJE

Kanadski humorista, Norm Mekdonald, nije bio jedan od onih komičara kojima je najveći imperativ bio da osvoje simpatije publike, da se prilagode odeređenom popularnom ukusu i, bez pretjeranog rizika, dođu do ogromne slave i bogatstva. Nije, s druge strane, nastojao da bude ni „otpadnik ”, nije se uzdizao na nivo buntovnog intelektualizma i zapodjevao donkihotovski uzaludnu, ali slave dostojnu borbu protiv postojećeg poredka. Jednostavno, Norm je činio što mu se dopadalo; trudio se da zabavi sebe, i to je funkcionisalo, i još kako.

 

 

 

U jednom od rijetkih „ozbiljnih” intervjua koje je dao, na pitanje koliko je lako, u vrijeme koje kao da podsjeća na sopstvenu lošu parodiju, baviti se komedijom, Norm odgovara da je dobrim komičarima teže, dok je lošim mnogo lakše. I zaista, nije mu bilo lako da se održi u toj svojoj autentičnosti, da konstantno odbija da se koristi obrascem lakih i očekivanih šala za koje postoji potražnja u ideološki obojenom društvu koje komediju razumije u ključu predviđenih normativa koje valja doslijedno pratiti i redovno reprodukovati.

 

Zbog svjesnog ili nesvjesnog odbijanja da se, kako sadržajem, tako i formom svog humora, prilagodi ovim „normativima” , kanadski humorista je bio nemalo puta izviždavan, otpuštan sa televizijskih emisija, čak istjerivan iz određenih američkih saveznih država; kod kolega komičara, ovaj nonšalantni pristup komediji obezbijedio mu je, međutim, ugled jednog od najhrabrijih i najbeskompromisnijih, i svakako najduhovitijih javnih ličnosti današnjice.

 

 

 

IZNENAĐENJE

Najvažniji aspekt komedije je element iznenađenja, veli Norm, a kada ispričate vic kojem se neće nasmijati niko, to je prilično veliko iznenađenje. Šalu, uslovno govoreći, na stranu, Norm Mekdonald je u svojim nastupima uživao u stvaranju bolno neprijatnih situacija, bilo da se radi o ljupkoj kombinaciji naivno-napadnih obrada aktuelnih tabu tema, ili njegovih prepoznatljivih reciklaža starih, prevaziđenih viceva.

 

Normovo pomjeranje težišta sa pančlajn efekta, na sam metod pripovjedanja, gotovo da je bez presedana u sve jednoobraznijoj američkoj kulturi humora. Nije Normu odmoglo ni njegovo duboko ali izvanredno prikriveno obrazovanje, tako da se u njegovom humoru, kako u sadržaju tako i u stilu, a naposlije i u jedinom romanu koji je za života napisao, često naziru suptilni i neočekivani uticaji svjetske, a ponajviše ruske književnosti.

 

 

 

Još više nego u samom tom uticaju, koji nije zanemarljiv, u odsustvu Normove želje da se razmeće svojim znanjem, u njegovom svjesnom naporu da se prikaže mnogo glupljim i jednostavnijim nego što jeste, ogleda se sva njegova veličina. Nekim komičarima, objasnio je Mekdonald, najvažnije je da izgledaju pametni, dok je smijeh samo kolateralna stvar. Ovim je prst uperen u brojne komičare, čak vrlo uspješne, poput Džordža Karlina ili Bila Mejera, kojima kao da je glavni cilj da publici govore sa svojevrsne moralne i intelektualne visine, a od toga, od nekoga ko je pametniji od svoje publike, u komediji nema ničeg goreg.

 

 

 

O SMRTI

Oštroumlje nije jedina stvar koju je Norm Mekdonald krio od javnosti: teška, neizlečiva bolest, od koje je kanadski komičar bolovao punih devet godina, a od koje će i preminuti krajem 2021. godine, za sve, osim za članove najuže Normove porodice, ostala je potpuna nepoznanica. Još jednom Norm odbija da krene lakim putem, da objavi svijetu svoju bolest i „borbu” i uživa u brojnim izrazima saosjećanja, sažanjenja i simpatije; već samim dugogodišnjim ćutanjem o sopstvenim patnjama zaslužuje, kao čovjek, najveći stepen poštovanja.

 

 

Kao komičar, međutim, zaslužuje i više od toga: već od samog početka karijere prisutna tema smrti, i univerzalnog čovjekovog straha od nje, kod Norma oduvijek snažno istaknutog, u posljednjim godinama njegovog života transformiše se u veličanstvenu, mekdonaldsovski dugo razvučenu šalu, šalu za čiji je sadržaj uzimao simptome svoje neobjavljene bolesti i spekulacije o svojoj eventualnoj sahrani, ispresjecanu šarolikim uticajima prestarele komedije i ruske literature, koja svoj efektni, neprikosnoveno iznenađujući „pančlajn” ostvaruje u samom činu stvaraočeve smrti!

 

 

Ne, zaista, takav se humor samo jednom rađa,

A ne umire – nikada.

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt

Tolstoj i Gandi

Tolstoj i Gandi

Kada je, sredinom avgusta 1947. godine, Indija konačno sa sebe zbacila okove kolonijalizma, postavši suverena i nezavisna država, u opširnu knjigu svjetske povijesti upisan je jedan od rijetkih slučajeva svedržavnog oslobođenja koji je protekao bez dugotrajnih, nasilnih, mučenički krvavih borbi i previranja: a ako uzmemo 

Akira Kurosava i Zapad

Akira Kurosava i Zapad

Istorija japanskog filma poznaje tri „kanonska majstora“. Kenđi Mizogući odgovoran je za najjezgrovitije prikaze japanskog feudalnog društva i njegove duboke klasne problematike. Jasuđiro Ozu, s druge strane, gotovo jednoglasno je proglašavan za „najjapanskijeg“ od svih japanskih režisera; uvid u Ozuov jedinstven svijet gledalac dobija iz 

Kolja Mićević – Vještina prevođenja

Kolja Mićević – Vještina prevođenja

Nerado priznajemo da smo se, skladajući naslov za članak koji je pred vama, našli u prilično nezavidnom položaju, zbog toga ga i otvaramo konstatujući svoje nezadovoljstvo njegovom nepreciznošću. Biografija Kolje Mićevića, kao i njegovo djelo, ne može se obuhvatiti njegovim prevodilačkim radom, osim prevođenja, banjalučki pjesnik bavio se i proznim pisanjem, esejistikom i lingvistikom, a bio je i publicista, teoretičar književnosti, samoprozvani muzikolog, eklektik… Njegovo djelo takođe se ne može predstaviti ni brojnim drugim proizvoljnim terminima i akademskim titulama. Jedino bi on sam, da je samo bio manje skroman, sa svojim neponovljivim osjećajem za jezik, možda mogao da pronađe riječi koje bi istinitije mogle da vam predstave šta je bio Kolja Mićević.


KOLJIN PJESNIČKI KRATILIZMI

Kratil, starogrčki filosof kojeg je, u istoimenom dijalogu Platon suprotstavio Sokratu tvrdio je da za svako biće postoji prirodno, ispravno ime, a da ime nije ono što neki po sporazumu doznačuju stvarima izražavajući ih jednim dijelom svoga govora. Kratil dalje rezonuje da je neka sila, veća od ljudske, dala stvarima prva imena, tako da su ta imena nužno ispravna.

 

 Kolja Mićević je pjesnik u službi te sile. On je ujedno i antiteza onoga stava francuskog prevodioca našeg Brane Šćepanovića, po kojem je najveći kompliment udijeljen jednom prevodiocu onda kada on sam ostane potpuno neprimjećen. Kolja se vodi mišlju da ne treba sve prevoditi, pjesme ne prevodi direktno i precizno, već preuzima glavni tok njihove motivacije i njihovu atmosferičnost, a zatim ih prekomponuje na način koji odgovara jeziku na koji se prevodi. Na ovaj način čitaocu Koljinih prevoda gube nešto od pjesničke izvornosti, ali dobijaju autentičan pečat prevodioca, kao i subjektivan pjesnički doživljaj koji, s vremena na vrijeme, i prevaziđe original.

 

Dok većina pjesnika i prevodioca broji riječi i slogove, Kolja ide korak dalje i broji čak i slova, nerijetko i ova birajući na osnovu njihove semantičke slojevitosti, dobijene, kratilski rečeno, „od više sile“. Zbog njegovog muzičkog notiranja jezika, brojnim aliteracijama i asonancama naglašene zvučnosti i svojevrsne fiziognomije jezika, kolege i prijatelji nazivaju ga renesansnim čovjekom, kritičari konceptualnim umjetnikom, a mi ćemo ga nazvati i prvoklasnim semiotehničarem.

 

 

 

FRANCUSKA VEZA

Veza između francuske i srpske književnosti bila je naročito plodotvorna u dvadesetom stoljeću. Dok je naš pomenuti prozni pisac, Branimir Šćepanović najveći profesionalni uspijeh ostvario upravo u ovoj zemlji, u kojoj je doživio najveće pohvale od kritike, kao i brojne prevode i pozorišne adapttacije, najprisnija naša veza sa Francuskom ostvarena je u poeziji i prevodima Kolje Mićevića. Iako je šaren opus Mićevićevih djela uključivao prevode sa više evropskih jezika, stvaraoca kao što su Dante, Po, Lorka ili Prešern, banjalučki erudita najbolje se osjećao prevodeći francuske simboliste poput Malarmea ili Valerija.

 

 

Osim manje ili više eksperimentalnih, ali uvijek originalnih prevoda, Kolja je francuskim simbolistima posvećivao i neke od svojih sopstvenih najboljih stihova. Tako je za sobom ostavio sjajne sonete Malarme, Grob Pola Valerija i Sonet o Sevu, koji predstavljaju dobru osnovu za proučavanje Mićevićeve pjesničke tehnike. Miješanje utisaka iz ličnog života (stara lipa ispred zemljotresom razorene kuće u Banja Luci), i dubokog, intimnog doživljaja Malarmea (preuzimanje motiva), ostvareno je upotrebom manje ortodoksnih tehnika koje se nerijetko svode na (sjetimo se Kratila!) zvučni i semantički potencijal imena.

 

Slična stvar je sa sonetima o Valeriju i Sevu; imena pjesnika javljaju se, otvoreno ili tek nagovješteno. Osim imenima, Kolja je posebnu pažnju poklanjao njemu omiljenim riječima, pa čak i slovima. Značajan je njegov sistem od četiri slova (K,S,M,V), kao i jedan veoma zanimljiv skup jednosložnih  riječi (sam, san, zvuk, dno i nit) koje Kolja, poput osnovnih muzičkih jedinica, razvija u širok simbolički tonalitet, da bi ih, transponujući kroz bezgraničan prostor značenja, konačno sabrao u jedan, neponovljiv i najčešće nedorečen, ali dirljiv utisak.

 

 

 

DANTE

Ukoliko Koljin doprinos semiotehničkim istraživanjima muzičke potencije jezika nazovemo najoriginalnijim, a njegov živi odnos sa francuskom simboličkom poezijom najprisnijim, onda kao nesumnjivo najznačajniji njegov doprinos našoj, ali i evropskoj književnosti, moramo izdvojiti pjesnikov monumentalni prevod Danteove Komedije.

 

 

Zadatak kojem i najsmjeliji prevodilac prilazi sa strahopoštovanjem, Kolja je ostvario onda kada, po sopstvenom priznanju, uopšte nije znao italijanski jezik! Učio ga je, kaže, prevodeći najveće pjesničko djelo koje je na njemu ikada napisano. A Danteov magnum opus Kolja  Mićević je, pored srpskog, preveo i na francuski jezik. Francusko izdanje, obogaćeno ilustracijama Vladimira Veličkovića, i dalje se čita u Francuskoj, što svjedoči o veličini Koljinog podviga, a samog pjesnika čini možda i jedinim na svijetu kojem je tako nešto pošlo za rukom.

 

 

Kolja je pozorište ,,Branko Krsmanović“ iza hotela „Moskva“, birao  jednom za predavanje na onaj način na koji je birao riječi za svoje pjesme: na osnovu zvučnosti njegovog imena (Krsmanović sadrži savršenih, „danteovskih“ deset slova, među kojima su kosmičkih K, S, M i V). Predavanje, sa manjim pauzama, trajaloje punih deset časova. Deset časova je, u vrijeme pomućene, nestabilne pažnje i fragmentarnih književnosti, Kolja Mićević iz glave držao predavanje o srednjovjekovnom firentinskom pjesniku, o tehnici i smislu prevođenja, o kratilskom, magično-skrivenom značenju riječi, slogova islova, o sviranju u nakovanj i Brunetu Latiniju. Kolja Mićević, renesanski čovjek, preminuo je 17. novembra 2020. godine, u Banja Luci.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.

 

Prilog o komediji

Prilog o komediji

Komedija i  sloboda predstavljaju pojmove koje svako shvata na sebi svojstven način.  Ukoliko želite da ovu temu upoznate na drugačiji način, u nastavku teksta možete saznati  nove i interesantne činjenice. Šta je prilog o komediji? O GRANICAMA HUMORA I SLOBODE Nekada, negdje tamo u prvoj 

Smisao i značaj pravoslavnog posta

Smisao i značaj pravoslavnog posta

„A ovaj rod se ne izgoni osim molitvom i postom.“(Mt. 17,21.) Jevanđelista Matej zabilježava događaj u kojem se apostoli, nesposobni da sami, iako im je dat blagoslov, iscijele bjesomučnoga dječaka, obraćaju Hristu za pomoć. Gospod, blago razdražen nedostatkom vjere učenika, najpre ih kori zbog njihove slabosti i 

U početku bješe riječ

U početku bješe riječ

Duh jedne epohe često je definisan njenim odnosom prema jeziku, prema riječi. Naše vrijeme, sve u postmodernističkim bojama, zauzelo je prema riječi poziciju prilično negativnu, skoro ofanzivnu. U semiotičkoj pometnji opšteg subjektiviziranja i dekonstrukcije, savremeni mislioci dolaze do zaključka da jezik, kao proizvoljan i nestabilan produkt ljudske uobrazilje, ne odgovara stvarnosti, koja je i sama nerijetko dovedena u pitanje.


Jezik se, pišu oni savremeni mislioci, ne odnosi ni na šta, istina ne odgovara ničemu. U kolikom je samo kontrastu ova nova misao sa epohama kojima je dominirala religijska ideja, a koja svoj društveni sunovrat počinje da doživljava krajem 18. stoljeća sa Francuskom revolucijom. Ovamo je sve u riječi, u smislu: od hrišćanske vjere u kojoj je i sam Bog riječ, do Dalekoga istoka, gdje se u monaškim, mantričko-meditativnim tradicijama i dalje drži do tajni magijskih funkcija riječi. Pouke i ideje znamenitih vjerskih figura, uostalom, jedino i dolaze do nas u obliku priča, a na prenošenju i tumačenju ovih priča temelji se sva teologija i vjerska praksa.

 

 

 

NARODI KNJIGE

Upitan o prirodi jevrejstva, odnosno razlogu jevrejskog uspjeha, jedan rabin je odgovorio: Uspjeh dolazi stoga što Jevrejin, prije nego što podigne knjigu koja je slučajno završila na podu, najpre je poljubi. I zaista, rijetki su narodi ili vjerske grupacije koje toliki značaj predaju književnosti i kulturi pismenosti kao što to čine Jevreji. Muslimani su ih, svjesni ove činjenice, kao i hrišćane, čije veličanje pisma ne zaostaje za judejskim, i koji s ovima dijele veliki dio književne kulture, nazvali narodima knjige.

 

 

Jevreji i hrišćani, kao takvi, i uprkos brojnim netrpeljivostima, uživaju u muslimanskom svijetu određenu dozu poštovanja. Sve je u judaizmu, od postanka svijeta i praotačke povijesti u Tori, do Davidovih psalama, Solomonovih poslovica i proročkih knjiga, pa i ustanovljenih zakona i njihovih tumačenja u Talmudu, živa riječ Božja – njegov sveti zakon. Čitanje i izučavanje vjerskih tekstova Jevrejima nije samo preporučljivo, ono je jedna od vjerskih obaveza i zapovjesti – micva.

 

 

 

 

Duboki naklon koji jezik vrši pred dostojanstvom vjere uočljiv je i u islamskom svijetu. Arapski, zvanični jezik većine islamskih zemalja, čuven je po svojoj dijalekatskoj širini i raznolikosti, tolikoj, zapravo, da je u pojedinim slučajevima gotovo nemoguće doći do međusobnog razumijevanja. Standardni arapski jezik rezervisan je za svetu knjigu islama –Kur’an. Jezik Kur’ana u islamskom svijetu uživa isti onaj ugled koji su u Evropi imali latinski jezik, na Zapadu, odnosno grčki, na Istoku, a sam je Kur’an, kako po svome stilu tako i po svojoj poruci, vrhunsko poetsko dostignuće arapskog jezika i islamske umjetnosti.

 

 

 

DAR INTERTEKSTUALNOSTI

Kako je sva umjetnost proizvod vještog kompromisa između podražavanja i autentičnosti, jasno je da nijedno književno djelo ne može postojati samo za sebe, bez oslonca u kulturnom uzoru i izdvojena iz cjeline kompleksne mreže koja čini određeni književni korpus. U ovoj mreži sva djela stoje u međusobnoj zavisnosti, ona se nadovezuju jedno na drugo, jedna u drugima nalaze uzore i modele, ali i nešto što se treba prevazići, odbaciti ili uništiti. Religija u ovoj mreži intertekstualnosti ne igra samo ulogu jedne od najznačajnijih karika, ona je često sama supstancija i nit koja prožima i sačinjava čitav sistem.

 

 

 

Ko bi mogao razumjeti bilo šta iz indijske, kineske ili japanske književnosti bez poznavanja hinduističke, taoističke ili zen budističke religije i filozofije, a bez poznavanja Biblije, ištavanje Dantea, Servantesa ili Getea postaje jednostavno uživanje u jezičkim bravurama velikih majstora literature, uživanje u kojem nam dublje ideje i poruke teksta ostaju trajno uskraćene. Ruska književnost, kao jedna od najznačajnijih nacionalnih književnosti, iščupana iz konteksta pravoslavnog hrišćanstva, praktično je nemoguća. Sva je ruska poetika određena vjerom, kako u trenucima u kojima joj odaje najviša priznanja, tako i u onima u kojima teži da se od nje odvoji ili da je odbaci.

 

 

 

BOG LOGOS

U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog (Jn. 1, 1.). Ovim riječima svoje jevanđelje otvara najveći poeta među apostolima Hristovim. Sveti apostol Jovan na ovom mjestu pozajmljuje, zapravo reinterpretira uvodne riječi Prve knjige MojsijevePostanja, upotpunjujući na taj način stari zavjet novim, zaokružujući jednu tradiciju koja je već tada bila stara preko jednog milenijuma. Koliko se samo ovaj duh razlikuje od savremenog skepticizma prema riječi. Ovo učenje koje je, makar nominalno, i danas osnova duhovnog života dvije i po milijarde hrišćana, poistovjećuje centralnu ličnost sopstvene dogme – jedinorodnog Hrista, sa Logosom, odnosno riječju: odnos Boga Oca i Sina, jednak je odnosu uma i riječi.

 

 

 

Očevidna transformišuća i prečišćujuća moć dobre priče ogleda se u njenoj sposobnosti da svojom formom i stilom pripovijedanja uhvati, stimuliše i zadrži čitaočevu nemirnu i živu znatiželju da bi je zatim u raspletu i razriješenju, oplemenila i prosvijetlila svojom idejom i poukom. Pozitivistička nova misao koja poriče realnost smislu i duhovnoj hijerarhiji koja svoj vrhunac ima u antropomorfnom božanstvu, religijskim književnostima ipak mora priznati makar jedno – značajno učešće u izgradnji svijeta u kojem danas živimo. Njihovim posredstvom mit postaje kultura i tradicija, stereotip se transformiše u arhetip, a patetika se uzdiže do, i preko granica ljepote.

 

 

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt.

Religija i umjetnost − Ars Sacra

Religija i umjetnost − Ars Sacra

Svaki vid „kreativnog stvaralaštva”, onog koje svoje uporište ne traži u praktičnoj djelatnosti čovjeka, koje je s praktičnog stanovišta nepotrebno i neupotrebljivo, svoju svrhu nalazi u lijepom ali nedostižnom idealu – prevazilaženju prolaznosti. Ono je glasni vapaj životne afirmacije pred nezaobilaznom činjenicom smrti. Naša djela