Dualizam Misisipi delte

Dualizam Misisipi delte

Ništa tako ne godi ljudskom razumu kao sklad nastao sjedinjavanjem potpunih suprotnosti. Čovjek, zadovoljavajući svoju neugasivu potrebu da razumije i objasni fenomene života, uvijek iznova poseže za najrazličitijim (a nepogrješivo srodnim) dualizmima i polaritetima. Intelektualna i duhovna znatiželja čovjekova nikada nije tako uspješno zadovoljena kao kada joj pred nemirne oči iznesete neku od dihotomija poput dobra i zla, crnog i bijelog, toplog i hladnog ili neku od velikih, nerijetko mistifikovanih sinteza ovih protivnosti kao što je, na primjer, jin-jang simbolika u Kini ili čovjekova pala priroda, razapeta između Božanskog i osuđenog u hrišćanstvu.

 


 

U saznanju, ove su oprečnosti korisne kao metod u približavanju objektivnoj istini. U estetici, koristimo ih, često usiljeno i vještački, ali radije rečeno – umjetno, kako bi osnovnu, pozitivno patetičnu i poznatu ideju u olakšavajućem razrešenju doveli do sklada i ljepote. Tako su nam one, prilikom započinjanja bilo kojeg rada koji kreće ni iz čega, uvijek na umu, te smo uvijek na oprezu i gledamo gdje bi li ih mogli uočiti, pronaći, nametnuti i kako sa najnepatvorenijim mogućim efektom primjeniti. Kako je, prilikom izrade ovog omalenog ogleda, kratkog osvrta na fundamente crnačke muzike sa delte Misisipija, ovu potrebu bilo neobično lako zadovoljiti, te za nju jedva da je bilo potrebno nešto umijeća i semiotehničke intervencije, počinjemo da smatramo da je njen plod možda i nešto više od naše gorde uobrazilje.

 

 

 

FAUSTOVSKA FIGURA ROBERTA DŽONSONA

Za razliku od njegovog muzičkog djela, temeljno izučavanog, bezbroj puta prerađivanog, život Roberta Džonsona i danas nam ostaje gotovo potpuna nepoznanica; nešto informacija o njemu sačuvanih u nemarno vođenim službenim knjigama na jugu Sjedinjenih Država tridesetih godina, jedva da su upotrebljivi za stvaranje pune slike o čovjeku. O životu jednog od najuticajnijih afroameričkih bluz muzičara u povijesti informišemo se tek dvadesetak godina nakon njegove smrti, kada se neki od Džonsonovih savremenika, koji sa Robertom nisu dijelili kletvu kratkog vijeka, došli do slave i odavno zaslužene, a previđene muzičke afirmacije. Njihove priče su rasvijetlile pojedinosti života Roberta Džonsona, ali su, paradoksalno, imale dobrog učešća i u osnaživanju mita koji je Džonson, već za svog života, kroz svoju muziku, stvarao o sebi: faustovskog mita o čovjeku koji, u zamjenu za natprirodni muzički talenat, na raskršću prodaje svoju dušu, ni više ni manje nego, pogađate – đ a v o l u.

 

 

Ova mitološka matrica najljepše se da primjetiti na primjeru tri njegove veoma popularne pjesme: Crossroads Blues, Me and the Devil Blues i Hellhound on my Trail. Narativ prve dvije pjesme prati sam čin sklapanja ugovora s đavolom, dok treća opisuje tragične posljedice tog ugovora. U realnom svijetu, iskazi Robertovih savremenika (ne bez djelovanja sugestivnog uticaja mitologije koja je, poput mahovine na nadgrobnom spomeniku, već čvrsto srasla s njegovim imenom), u nekim su se bitnim tačkama podudarali s narativnom cjelinom koju bi sačinjavale tri navedene pjesme. Džonsona su pamtili kao mladog i entuzijastičnog, ali beznadežno netalentovanog i napadnog momka, koji u jednom trenutku nestaje iz javnog života na nekoliko mjeseci, da bi se vratio kao možda i najbolji bluz gitarista i pjevač do tada viđen.

 

 

Prozaična i trezvenoumna logika u ovaj otvoreni period pjevačevog odsustva smješta njegov višemjesečni naporan rad na sopstvenoj muzici koji konačno, uz neizbježnu pomoć volje – urađa plodom; mitologija, međutim, ali i neki od sujevjernijih Robertovih poznanika, ovaj period njegovog života prepoznaje kao onaj u kojem su se odvile činjenične epizode opjevane u Crossroads Blues i Me and the Devil Blues, odnosno susret i sklapanje ugovora s đavolom. Nadalje, slabo dokumentovana i istražena, a obilato i detaljno prospekulirana Robertova smrt u ranoj 27. godini života, dala je povoda mnogima da i temu pjesme Hellhound on my Trail, u kojoj đavo dolazi na naplatu, identifikuju kao stvarnu, istorijsku činjenicu.

 

 

 

BLAJND VILI DŽONSON − MUČENIČKI OREOL

Na suprotnom kraju spektra ove naše male improvizacije od Roberta stoji njegov savremenik i prezimenjak – Blajnd Vili Džonson. Iako obojicu prepoznajemo kao bluz muzičare, njihova muzika se ipak razlikovala u nekim ključnim aspektima: dok je Robertov bluz paradigmatičan primjer đavolje muzike (kako prikladno!), kako su je, u svrhu otklona od njenih često lascivnih tema i vibrantne energije, opisivali pobožniji i/ili konzervativniji afroamerikanci, muzika Blajnda Vilija Džonsona u tonu i tematici, iako ne i u formi i teksturi, bliža je bogobojažljivom gospelu, a njegov život, nimalo nalik na Robertovu otpadničku tragediju, kao da je neka modernija interpretacija hagiografija hrišćanskih svetaca – mučenika.

 

Vili Džonson svoj nadimak Blajnd (slijepi) zaslužuje u ranoj mladosti kada ga je oslijepila histerična maćeha, kao čin osvete prema njegovom ocu pijanici koji ju je zlostavljao. Iako je iskustvo teškog djetinjstva nakratko bilo prekinuto kada je uz pomoć talenta, rada, ali ponajviše autentičnog gospel-bluz zvuka i inovativne slajd gitare stekao određenu afirmaciju, zla kob ga ponovo obara i u velikoj depresiji tridesetih godina pada u teško siromaštvo iz kojeg se neće iščupati do kraja života, života koji provodi kao ulični svirač i crkveni propovjednik. Negdje u vrijeme kada se u Evropi Drugi svjetski rat približavao svome koncu, Viliju Džonsonu, na jugu Sjedinjenih Država, kuća gori do temelja, a on, budući previše siromašan, nastavlja da živi u njenim izgorenim ruševinama. Nedugo nakon katastrofe navlači tešku upalu pluća od koje i umire, s obzirom da ga, slijepog i siromašnog, odbija da primi ijedna bolnica.

 

 

Iako potresna, sudba Blajnda Vilija Džonsona sama po sebi nije takva da bi je mogli s takvim zadovoljstvom postaviti nasuprot one Roberta Džonsona i nazvati je njenim savršenim kontrapunktom; bonvivanski Robertov život svakako je bio lagodniji od katastrofalnog Vilijevog siromaštva, ali ga ni u kom slučaju ne možemo posmatrati kao život pun blagostanja. Stoga materijalna oskudica ne može biti taj oštri kontrast koji nam je potreban za upotpunjavanje kompozicije koju gradimo – njega nalazimo, ponovo, u samom djelu muzičara. Ono mjesto koje u djelu Roberta Džonsona zauzima figura Satane i čin potpisivanja ugovora s đavolom, kojim mu se prodaje duša, kod Blajnda Vilija okupira gospelovski čista i bolno-optimistična usmjerenost ka Bogu. Svaka Džonsonova pjesma je propovjedničkog ili molitvenog karaktera, a nabrojaćemo tek neke od najznačajnijih: Trouble will soon be over, Nobody’s fault but mine, Let Your Light shine on me, Jesus make up my dying Bed.

 

 

Ipak, najpoznatiju njegovu pjesmu Dark was the Night, cold was the Ground, u kojoj kontemplira Hristove patnje na krstu, emotivnu i izvanrednu kompoziciju izvedenu na slajd gitari sa jednostavnim vokalima koji se svode na mumlanje, pjevanje izdvojenih samoglasnika i tek poneku ubačenu riječ, vezujemo za 1977. godinu i projekat NASA-e i čuvenog Karla Sagana – Vojadžer 1. Vojadžer je prva interplanetarna sonda koja je napustila Sunčev sistem i ušla u međuzvezdani prostor, što je čini najudaljenijim čovjekovim objektom od planete Zemlje. Ova sonda u svom prtljagu sadrži zlatnu ploču čiji sadržaj bi trebalo da na najbolji mogući način predstavlja čitav ljudski rod, za slučaj da ga ikada otkriju vanzemaljska inteligentna bića. Pored pozdrava na pedesetak svjetskih jezika, prikaza naučnih i civilizacijskih dostignuća, najrazličitijih umjetničkih djela, našla se i ova kompozicija Blajnda Vilija Džonsona.

 

 

 

SINTEZA

Kako čovjek, njegovo djelo i mit o njemu, sa istorijske distance sa koje ih posmatramo, često počinju da se prepliću do te mjere da ih ne možemo više razlikovati, tako i nema mnogo štete od toga ukoliko ih počnemo smatrati istovjetnima. Robert Džonson ili Blajnd Vili Džonson kao ličnosti i njihova djela, kao i mitovi o njima, za nas su jedno. Stoga ih i možemo ovako oštro suprotstaviti; poput dva pola jedne iste slike koja nam prikazuje raznovrsnost muzike jednog specifičnog podneblja i jedne intrigantne epohe; ovime se nama samima, nadalje, otvara i jedno nepregledno polje mogućnosti estetičkih interpretacija istorije i umjetnosti. Ni Robert, ni Blajnd Vili Džonson za života nisu dočekali slavu. Prvome je ova zamalo umakla, pošto je umro samo nekoliko dana prije nego što mu je bio zakazan prvi nastup u velikom Karnegi Holu. Drugi je umro nepoznat i odbačen, u ugljenisanim ostacima svoje urnisane kuće. Ipak, njihovo naslijeđe je nemjerljivo, a ono savršeno oslikava i kontrast između dva muzičara.

 

 

Robertov hipotetički pakt s đavolom ispoštovan je – makar smo ostvarenju prve klauzule iz ovog ugovora svjedoci i mi sami: Džonson se smatra jednim od prvih velikih bluzera, pretečom rokenrola, a njegov muzički uticaj penetrira gotovo u svaki žanr koji ga slijedi. Što se tiče duše, poznato je da tu logika i sredstva dokazivanja zakazuju, te ćemo i mi zaćutati.

 

 

Blajnd Vili, s druge strane, držao se, poput ranohrišćanskih mučenika, još jedino duše. Ukoliko je vjerovati iskrenosti njegove muzike, pomirio se s patničkom prirodom ovoga života, a vjerujući da će nevolja uskoro biti gotova i da mu Isus priprema samrtničku postelju pokorno je trpio mračne noći i hladnu zemlju, stavljajući svu svoju nadu u Hrista. Možda mu je upravo zahvaljujući toj svojevrsnoj indiferenciji prema tjelesnim mukama tijelo onako beznadežno i mučenički postradalo. Šta je bilo s njegovom dušom, ponovo – ne znamo. Jedino smo za njegov glas sigurni, da putuje negdje kroz neistraženu kosmičku prašinu, natrag Izvoru od kojega je potekao, da predstavlja čitavo čovječanstvo.

 

TEKST: PETAR ROCA

Petar Roca, poreklom iz Herceg Novog, diplomirani je orijentolog, laički gastronom i student Religiologije na post-diplomskim studijama Univerziteta u Beogradu. Otac nepriznatih disciplina semiotehnike i zuglačenja, monoteista i po opredeljenju književnog senzibiliteta: čarobnjakov šegrt