On u crnom odijelu, ona u crvenoj haljini. Zagrljeni i okrenuti tijelima jedno prema drugom, licima okrenutim u stranu. Koračaju dramatično uz zvuk harmonike u pozadini. On ima ružu u ustima.
Sve što sam naveo je neka vrsta stereotipa ili karikature koje ljudi u glavama imaju kad čuju riječ: tango. Kao u svim stereotipima, u njima ima istine. Tango jeste često dramatičan u pogledu stila plesa. Neretko se čuje bandoneon (ono što zvuči kao harmonika). Ljudi su odjeveni formalno (ne nužno u crveno-crnoj kombinaciji), dok je ruža filmski detalj, nikad je ne vidjeh van ekrana.
Međutim, tango nije uvijek dramatičan. Postoji i brza varijanta tango muzike, uz koju se posledično i brže i veselije pleše, sa nazivom milonga (ovaj naziv je homonim, označava i tango igranku). Bandoneon je prilično čest u tango muzici, ali ne i neizostavan. Formalna odjeća je sve manje bitna kako dolaze nove tango generacije.
KAKO JE NASTAO TANGO?
Tango je ples koji je nastao u Argentini krajem XIX vijeka. Argentina je u tom dobu doživjela veliki priliv novih ljudi u potrazi za poslom. Oni su sa sobom donosili dio svoje kulture, koja se miješala sa domaćom. Dio te kulture je bio ples. Kombinacijom nekih plesova kao što je kandombe sa Rio Plate, kubanske habanere i argentinske milonge (danas inkorporirane u tango, kao brža verzija plesa), nastao je labavo struktuirani ples koji se plesao uglavnom u siromašnijim dijelovima Buenos Airesa.
RAZVOJ TANGA
Kako je u Argentini bilo više žena nego muškaraca, od kraja XIX vijeka, ples se, na neki način, razvijao tako da bude što više ugodan ženi. Tokom zlatnog doba tanga u argentini (misli se generalno na period 40ih i ranih 50ih godina) očekivalo se da muškarac ode na prvu igranku tek nakon nekoliko godina vježbanja. Prve godine bi učio samo da prati, sledeće dve bi učio da vodi. Sve što je učio, učio je sa muškarcima. Onda bi ga instruktor poveo na igranku da ga „predstavi“.
Tango se u međuvremenu širio na ostatak svijeta, počevši od Francuske početkom XX vijeka pa nadalje.
DA LI JE TANGO PLES?
Teško je definisati tango u smislu plesa, jer je nestandardizovan i samim tim vrlo raznolik. Može se plesati i u otvorenom i u zatvorenom zagrljaju. Može biti jednostavan u pogledu svojih koraka, a može biti i kompleksan. Muzika je već specifičnija i relativno lako se prepoznaje, ali slabije se prepoznaju varijacije kao što su tango vals i milonga. Ono što je posebno specifično jeste nepisan kodeks ponašanja na igranci. Muškarci biraju ženu s kojom će plesati tako što traže njen pogled sa određene udaljenosti (ne smiju biti baš blizu). Onda žena uzvrati pogled, ako želi da pleše s muškarcem. Onda muškarac klimne glavom, a žena uzvrati klimanjem glavom i muškarac dođe do žene i povede je na podijum. Nepristojno je prići ženi i prosto pitati je da li je za ples.
TANGO KAO DEO DOBROG PROVODA
Ono što je mene privuklo ka tangu je to što je prilično dobar način provoda. Tango igranke (milonge, kako ih zovu) su se, prije kovida održavale maltene svakog dana. Kad jednom postanete pristojan plesač, onda za par stotina dinara možete da izađete svake večeri, bez rezervacije, bez potrebe da popijete nešto da se opustite, bez društva (partnerke birate kad dođete), bez ostajanja do ranih jutranjih sati (pošto milonge počinju relativno rano, oko 21 sati). A zadovoljsto koje osjetite kada počnete da uživate u muzici i da izražavate svoje emocije (dobre i loše) kroz ples, je zaista teško opisati u ovako kratkom tekstu. Moraćete da mi vjerujete na riječ, ili još bolje: da probate sami.
TEKST: MILAN KOVAČEVIĆ
